četvrtak, 4. lipnja 2015.

Zagor maxi: Saboteri

Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju!

Maxi edicija ima svoje prednosti, možda njen najveći plus je taj što imamo kompletnu epizodu u jednom izdanju. U redovnoj seriji čekamo ponekad po tri ili više mjeseci da bi mogli da pročitamo jednu kompletnu priču, maxi nam pruža mogućnost da to obavimo samo za nekoliko sati nakon kupovine izdanja. Sigurno da je to velika prednost, međutim činjenica jeste da u ovoj ediciji završavaju epizode nešto slabijeg kvaliteta. Dok u Italiji odiseja po Južnojamerici privlači svu pažnju, maxi je poslužio kao utočište ovoj priči sa dosta slabašnim crtežom. Naravno da bi bilo optimalno kada bi i ova edicija imala izuzetne priče sa vrhunskim crtežom, nažalost u Zagorovoj ekipi nema dovoljno kvalitetnih autora da bi to bio slučaj, tako da one epizode koje nisu dovoljno dobre za redovnu seriju završe upravo ovdje. Dakle, maxi izdanja ne garantuju dobru epizodu, iako ima izuzetaka, ali zato nude solidnu zabavu za one nestrpljive, koji ne mogu da čekaju nekoliko mjeseci kako bi kompletirali jednu cijelu priču. Almanah je prije nekoliko godina važio kao edicija za eksperimente, bojim se da je tu ulogu sada preuzeo maxi, tako da se u naredno vrijeme može očekivati dodatni pad kvaliteta ovog izdanja.

Ima dosta priča u serijalu u kojima je Zagor u ulozi detektiva, ova epizoda pripada tom žanru. Gradnju kanala Erie pokušavaju da sabotiraju razbojnici, već je od samog početka jasno da se iza tog čina krije mnogo više, neko stoji iza cijele operacije iz ličnih interesa. Imamo tu nekoliko likova, svaki od njih je eventualni vođa sabotera, samo ko je taj čovjek i iz kojih razloga želi da zaustavi radove? Poznata je već činjenica da se većinom na kraju kao negativac ispostavi osoba na koju se najmanje sumnja, međutim nerijetko smo viđali situacije gdje nas autor navuče na takvo razmišljanje, pa se desi upravo to da je krivac osoba koja je najupadljivija. Dakle, moguć je klasični „Agatha Christie rasplet“ ili ipak nešto inovativno, nešto što iskusni fanovi detektivskog žanra najmanje očekuju. S obzirom na kraj epizode desilo se ipak to što sam i očekivao, tako da nisam bio iznenađen kada ja razotkriven glavni negativac. Da li će autoru poći za rukom da vas sa tim raspletom iznenadi, to možete saznati nakon što pročitate priču. Carl Benson je vođa sabotera, to je od samog početka jasno, međutim nije tajna da je on samo jedan bandit koji izvodi nečije naredbe. Iako ima izgled klasičnog razbojnika, čak i povez preko jednog oka, ne čini se dovoljno pametan ili moćan da bi sabotirao gradnju iz sopstvenih razloga. Ne, iza tih događaja mora da se krije neki veći plan. Doug Harrison je glavni inžinjer gradilišta, kao takva osoba sasvim je moguće da on stoji iza paklenog plana. Očigledno je da ga se tretira kao osobu koja treba da izvrši zanatski posao i očigledno je da ga njegovi nadređeni ne poštuju dovoljno. Pollock je čovjek kojeg je poslao guverner De Witt da nadgleda gradilište, on je osoba sa velikim uticajem, ništa se ne odvija bez njegove dozvole. U nekoliko navrata je provocirao Zagora, tako da se nametnuo kao nadmena i prepotentna osoba. Na neki način nam je autor njega predstavio kao mamac, stavio ga je u ulogu potencijalnog krivca za sabotaže, mada u tome i jeste kvaka, previše je ofiran. Ukoliko je zaista on negativac, postavlja se pitanje kako je jedan iskusni autor mogao onda da otkrije sve karte na samom početku u jednoj detektivskoj priči? Možda je saboter ipak neko drugi, neko ko se predstavlja kao prijatna osoba, neko poput trapera Johna Claytona, trgovca Gerarda Decrainea ili lokalnog šerifa. Autor nam je ponudio širok spektar likova, pokušao je da zaintrigira čitaoce i to mu je glavni as u rukavu, to jest zagonetka oko glavnog negativca.

Poznato je da se Zagorove pustolovine odvijaju u prvoj polovini 19. vijeka, tačnije rečeno u periodu između 1830-1835. S vremena na vrijeme imamo uplitanje stvarnih događaja, ti nam služe kao putokaz u vremenskoj orijentaciji. USA predsjednik Andrew Jackson, potvrđeni akter epizoda „Dugo putovanje“ i „Čovjek na nišanu“, bio je čelnik države u periodu 1829-1937. Dakle, s obzirom da se ipak radi o jednoj od najpoznatijih stvarnih ličnosti iz Zagorovih avantura, sasvim je u redu ukoliko njega koristimo kao glavnu orijentaciju da bi utvrdili vremenski period u kojem se događaju pustolovine Duha Sa Sjekirom. U ovom maxiju imamo jedan manji vremenski paradoks, mada se mora reći da se ovako nešto ne događa po prvi put u serijalu. Kanal Erie je građen 1817-1825, završen je nekoliko godina prije nego što je Jackson po prvi put izabran za predsjednika. Treba imati u vidu da u ovoj epziodi kanal još nije gotov, dakle moglo bi se reći da je pustolovina smještena tu negdje oko 1820. godine. Iako se Zagorove avanture dešavaju u jednom paralelnom svijetu, kao što je to Burattini jednom naglasio, ipak bi bilo dobro da se autori u malo većoj mjeri pridržavaju vremenskog kontinuiteta stvarnih događaja, ako se već ponekad koriste istorijski tačnim činjenicama.

Capone je jedan od najboljih Zagorovih scenarista uopšte. Nažalost, preminuo je prerano, imao je sigurno još dosta divnih priča da napiše. On je jedan od rijetkih koji je mogao sve ukuse da zadovolji, bio je u stanju da napiše priču u stilu klasičnog Nolitte, takođe i da pristupi našem junaku na moderniji način. Od svih autora imao je najbolji start na serijalu, epizoda „Hagotova moć“, njegov prvijenac na Zagoru, ostala je do dan danas jedna od najboljih priča uopšte. Za vrijeme depresivne Toninellijeve ere znao je da nas obraduje pravim klasikom poput epizode „Sveti brijeg“, isto tako u novije vrijeme pošlo mu je za rukom da nas vrati u Zagorovo zlatno doba sa pričom „Kraljevstvo straha“. Iako je ponekad znao i da podbaci, kao na primjer u ovom maxiju, ipak je važio kao čovjek koji je poput nekog čarobnjaka uvijek bio u stanju da izvadi iz svog autorskog šešira jednu prvorazrednu priču. Drago mi je što ovaj maxi neće ostati njegova posljednja epizoda na Zagoru, bio bi to nedostojan oproštaj jednog velikog majstora. S nestrpljenjem očekujemo „Željezne vukove“, njegovu zadnju priču koju je potpisao zajedno sa Bisijem.

Braća Cassarovi nisu baš najomiljeni kod fanova serijala, čak bi se moglo reći da stoje na samom dnu ljestvice kvalitetnih crtača. Likovi im često izgledaju totalno deformisano, proprocije su promašene, kadriranje loše. Imali smo priliku da na forumu vidimo kako izgleda scenario za jednu epizodu, zatim smo mogli da vidimo i različite vizuelne interpretacije jednog te istog scenarija. Razlike znaju da budu zaista velike, pa čak i u onim slučajevima gdje autor detaljno opiše jednu scenu, svaki crtač to odradi na svoj način. Možda bi ova epizoda u rukama drugog crtača izgledala bolje, u stvari siguran sam da bi, ali činjenica jeste da su neslavna braća još jednom sa svojim crtežom spustila kvalitet stripa na još niži nivo. Zaista šteta, ponekad se čovjek zapita kako su Cassarovi uopšte dobili posao u SBE?! Sergio Bonelli je na samrti rekao da se svi autori poštuju i nakon njegove smrti, ljudi moraju od nečega da žive, tako da je zadnja opcija da se neko otpusti sa posla. Drugim riječima, Cassarovi će ostati na serijalu još dugo vremena, jedina nada je da se premjeste na neki drugi SBE serijal, što je malo vjerovatno s obzirom na kvalitet njihovog crteža. Iskreno se nadam da im nikada neće pasti u ruke dobar scenario, grehota bi bilo vidjeti kako crtežom uništavaju jednu perspektivnu priču.


Nema komentara:

Objavi komentar