subota, 20. lipnja 2015.

Zagor maxi: Gospodari oluja

Čuda se ne događaju u suprotnosti sa prirodom, već u suprotnosti s onim što smo navikli smatrati prirodom.


Zagor je avanturistički strip, kao takav zamišljen je već od samog početka. Sergio Bonelli je htjeo da stvori nešto drugačijeg junaka, lika koji će izaći iz okvira svih do tada poznatih šema i šablona. Nije čudo što je ipak usko povezan sa western tematikom, ipak je to žanr koji je u vrijeme šezdesetih bio najpopularniji u Italiji. Međutim, morala se preći granica običnog western serijala, takvih je bilo na svakom koraku, od Texa do Kapetana Mikija. To su samo dva među najpopularnijim junacima stripova tog doba, bilo je i mnogo drugih, koji su na duže ili kraće staze, bili aktuelni u to vrijeme.

Da je Zagor kojim slučajem strip čiste western tematike, sigurno ne bi dugo potrajao, vjerovatnoća je mala da bi mi danas još uvijek o njemu razgovarali. Zato je Bonelli otišao korak dalje, forsirao je sve moguće žanrove od samog početka. Nije htjeo da napravi tek jednu Texovu kopiju, zato je u većini slučajeva napravio kontrast ovom junaku. Dok se Texova radnja odvija na jugozapadu, Zagorova je na sjeveroistoku. Moglo bi se reći da je Zagorovo doba smješteno na Divlji istok. Tex ima ozbiljne crte, tako reći bez humora, Zagor je većinom imao smiješne uvode sa Chicovim pustolovinama. Texova radnja se odvija u kasnim godinama 19. vijeka, Zagorove avanture su smještene u rani period istog vijeka. Humor, strava i užas, avantura, western, triler, sve su to sastavni dijelovi avantura našeg junaka, na taj način svako može da pronađe nešto za sebe. To i jeste bio cilj od samog početka, privući ciljne grupe svih dobi, samo na taj način Zagor je mogao da opstane u žestokoj konkurenciji.

Indijanska mitologija uvijek ostavlja dovoljno prostora za interesantne priče. Magični Vjetar, ukinuti SBE serijal, u velikoj se mjeri bavio ovom temom, ali i kod Zagora su drevne indijanske legende svako malo povod za jednu novu i svježu priču. Ova epizoda je jedna od tih, imamo četiri vrača koji su u stanju upravljati vremenskim silama. Glavni od njih je Maitan, gospodar vjetra. Njegova moć je izuzetno jaka, može da kontroliše vjetar i samim time da izazove vremenske nepogode, čak i cunami. U suštini on je bio u stanju svakog trenutka da pobije svoje protivnike, međutim u stripu mu je svaki put neko ili nešto pomrsilo račune. Iako izgleda tako kao da su moći pomračile umove vračeve, nije to baš tako, Asaki, na primjer, uspješno se odbranio od tih sila i čini se kao da je slobodnog uma. Tema ovog maxija zvuči interesantno, priča nije rastegnuta i nema nepotrebnih dijaloga, tako da se strip brzo čita. Burattini je ubacio nekoliko flešbekova, ali u ovom slučaju je to uradio na dobar način, nije sa retrospektivama nepotrebno kočio radnju, kao što je to bio slučaj u epizodi „Tajanstveni otok“. Iako su pojedini elementi ove epizode uglavnom pozitivni, ipak ostaje dojam da je cijela priča mogla ispasti mnogo bolja od konačnog rezultata. Svijetla tačka je svakako djevojčica Evelyn, neizvjesno je šta će se desiti sa njom i u kojoj mjeri će uticati na ishod radnje, tako da ona podupire priču skoro do samog kraja. Iako u ovom maxiju imamo masu novih likova, ne mislim da je to minus, svaki od njih ima svoje mjesto i dobro su integrirani u priču. Najveće mane su pomalo plitki dijalozi i djelimično konfuzan način pripovjedanja.Treba napomenuti da su autori još jednom izvukli jednog lika iz naftalina, Archera, i premjestili ga u Darkwood. Mislim da je to dobar potez vratiti tu i tamo stare likove, umjesto da se u svakoj epizodi stvara masa novih za jednokratnu upotrebu. Ukupni dojam je taj da je ovaj maxi sasvim solidna epizoda za jedno čitanje, ali ništa više od toga.

Michael je mlad momak, otprilike u istim godinama kao i Zagor kada je izgubio svoje roditelje. Između njih dvojice postoji više sličnosti nego što to na prvi pogled izgleda. Obojica su rano izgubili roditelje, odgaja ih čovjek koji im je zamijenio oca. Radi se u obadva slučaja o pravednim i sposobnim ljudima, koji su u stanju da izvedu djecu na pravi put. S obzirom da se radi o malim dječacima, nije potrebno mnogo da se iz jednog momenta u drugi dječaci preobraze na krivi put, što smo mogli vidjeti u slučaju Michaela. Sve zavisi od toga ko i kako im prenosi svoje ideje. Michael ima natprirodne moći, to ga čini drugačijim u odnosu na Zagora, međutim i naš junak nije običan čovjek, njegove sposobnosti nadmašuju one normalnih ljudskih bića. Kao i u Zagorovm slučaju, tako je i Michaelu malo nedostajalo da krene krivom stazom, to bi možda bio put s kojeg ne bi bilo povratka. Kako tako nešto može da završi, naime kada traumatizirana djeca posjeduju natprirodne moći, mogli smo da vidimo u više navrata u knjigama Stephena Kinga. Sjetite se samo Carrie, moćne djevojke sa užasnim djetinjstvom, dovoljna je bila jedna mala stvar koja se desila da prelije čašu, iz jednog momenta u drugi postala je masovni ubica, iako je do tada bila djevojka sa dobrim karakterom. I Zagor je svojevremeno masakrirao pleme Abenaka, žeđ za osvetom mu je pomutila razum i napravio je potez zbog kojeg se vječno kaje. Međutim, on je pronašao svoj mir, odlučio je da pođe na put pokajanja i naučio je iz greške koju je napravio. Ne polazi tako nešto svima za rukom, ima i onih koji kada jednom pređu na mračnu stranu, zauvijek tu i ostanu, bez obzira na to koliko su svjesni da ne rade prave stvari. „Sa velikim moćima dolazi i velika odgovornost“, rekao je jednom Spider-Manov ujak. To je fraza koja će obilježiti cijeli Spajdijev život, takođe i mnogih drugih američkih superjunaka. Takođe, ima i onih koji to značenje ne shvataju, oni pokušavaju da iz svojih moći izvuku sopstvenu korist, bilo da se radi o novcu ili uspostavljanju vlasti nad slabijima. To je osnovna razlika između Zagora i Hellingena, Supermana i Luthora, Daredevila i Kingpina.

Chiarolla je u ovoj epizodi još jednom pokazao da mu najbolje leži mračna atmosfera, kao i crtanje Indijanaca. On bi bio na svom terenu da je crtao čistokrvne indijanske stripove, tu bi mogao da se razmaše bez ograničenja. Njegovo sjenčenje je nešto tamnije od ostalih Zagorovih crtača, zato bi bio idealan i za mračnije priče, možda čak i za serijal Dylan Dog, mada je upitno kako bi se snašao sa crtanjem modernih građevina. U ovoj epizodi dosta je kvalitetno varirao, primjetno je da je Zagora po običaju nešto lošije crtao, takođe, scene sa borbom nisu baš najbolje izvedene, pogotovo izrazi lica suparnika su kao da piju čaj, umjesto što se bore na život i smrt. Chiarolla se već nekoliko godina ne pojavljuje na redovnoj seriji, novac zarađuje isključivo crtanjem maxi izdanja, tako da se može reći da je ova edicija rezervisana za njega i još neke druge manje omiljene crtače. Njegovi fanovi će biti zadovoljni sa maxijem, ako ništa drugo onda će u ovoj ediciji skoro svake godine moći da uživaju u njegovom crtežu.

Naslovnica je dosta nespretno nacrtana, iako je markantna. Bode oči bijela pozadina iza Zagora, iako se radi o borbi u noći, pa je Ferri pokušao da na taj način naglasi Zagora, ipak sam siguran da je postojalo i neko drugi riješenje za ovu scenu. Da budem iskren, ne dopadaju mi se ni protivnici sa nacrtanim kosturima na tijelu, u stripu je bilo atraktivnijih kontrahenata za ukrašavanje naslovnice. Međutim, navikli smo na slabije naslovnice posljednjih godina, Ferri nije više ono što je nekada bio.


Nema komentara:

Objavi komentar