petak, 12. lipnja 2015.

Zagor: Hellingen je živ

Boselli nije odolio iskušenju da se poigra sa Hellingenom, međutim nakon „Demona ludila“, bilo je to teško nasljeđe. Sclavi je u pomenutoj priči napisao ultimativnu Zagorovu epizodu, bilo je za očekivati da njegov luđački genij ne može biti svrgnut sa trona.

No dobro, pitanje je u kojoj je mjeri Boselli napisao dobru priču o Hellingenu. Tu stoji ključ za odgovor, naime kao nasljednik „Demona ludila“ priča je i previše mlaka. Od emotivnih do spektakularnih scena, nema tu žara koji smo mogli da vidimo u prethodnom Hellingenu. Ukoliko epizodu posmatramo kao zasebnu, bez ikakvog poređenja sa prethodnom, onda je takođe teško svrstati ovu priču u gornji red avantura sa Hellingenom. 

Ono što upada u oči je to da je priča slojevita, sastoji se iz tri dijela koji su, sa malo nadogradnje, sasvim normalno mogli funkcionisati kao zasebne epizode. 

Prvi čin: Povratak Kralja orlova
U ovom prvom dijelu imamo povratak Bena Stevensa, starog Zagorovog neprijatelja. Iako smo sigurni da je on mrtav, stari lešinar opet hoda i diše i ne samo to, izgleda da je pametniji nego što je ikada prije bio. U stanju je da stvara bića koja su pola ljudi pola životinje. Kasnije saznajemo da mu je Hellingen podario veliku inteligneciju, dok ga je Wendigo vratio iz mrtvih. U suštini priča može sasvim komotno i zasebno da postoji, samo da je kojim slučajem umjesto Stevensa neki drugi lik, recimo neki ludi naučnik ili slično. Na taj način bilo bi moguće izostaviti Hellingena i Wendiga, kao i onih nekoliko sitinica koje povezuju ovaj dio sa kompletnom epizodom. U tom slučaju bi morao i E.A.Poe da izostane, on ima svoj tok radnje i posvećen mu je početak i kraj prvog dijela. 

Drugi čin: Lutkar
Drugi dio zauzima priča o Lutkaru, čovjeku koji izrađuje lutke koje su opsjednute demonima. U centru pažnje su stanovnici jednog naselja iz podnožja brda Natani, prije svega djeca, nekoliko pravih pravcatih Titovih pionira na kakave smo često nailazili u našim pričama nakon Drugog svjetskog rata. I ovdje isto, kao i u prvom dijelu, samo da su izostavljene poveznice sa Hellingenom, priča je mogla egzistirati samostalno. Ovaj dio mi je interesantniji od prvog, ima djelimično dobru atmosferu i horror ugođaj. 

Treći čin: Terminator is back!
Hellingen je postao Terminator, barem fizički gledano nije pogrešno ukoliko se povuče paralela između ova dva lika. Wendigo pokušava da sakupi Hellingenove atome širom svemira, za to mu je potrebno vrijeme, iz tog razloga Hellingen je morao da napravi sebi privremeno tijelo od metala. U ovom dijelu imamo napokon očekivani susret dva arhineprijatelja, kao i veliki nastup agenta Ravena. Velika kritika ide na račun Ravenove karakterizacije, Boselli je od poznatog pjesnika napravio staromodnu verziju Jamesa Bonda, u suštini Poeove fizičke sposobnosti tako reći ništa ne zaostaju za Zagorovim. Shvatam autorovo oduševljenje ovim pjesnikom, ali zaista nije bilo potrebno da se ide u krajnost i da se stvara od njega superagent. Mogao je proći kao veliki mozak operacije, čovjek sa naročitim intelektualnim sposobnostima, u tom slučaju mislim da bi Poe mnogo bolje funkcionisao u ovoj priči. Takođe su nervirali patetični dijalozi između njega i Zagora, ne sjećam se da sam ikad prije u nekom Zagorovom stripu pročitao više razmijenjenih komplimenata. Boselli je u ovom slučaju izabrao pogrešan način da nam pokaže koliko je Poe veličanstven. Kod mene je izazvao kontraefekat. Osim agenta Ravena, zaista je malo toga inovativnog u ovoj epizodi. Poprilično plitki dijalozi, nespektakularna radnja. Kraj je ostao otvoren, Hellingen je postao Wendigov sluga i čak postoji šansa da se pretvori u demona velikih moći poput gospodara zla.

U dva navrata imali smo priliku da vidimo željezno čudovišta na ekranima u stripu, vizuelno dosta slično legendarnom Titanu. Navodno je to čudovište razorilo između ostalih i Washington. Ključ uspijeha ove epizode je eventualno upravo bio u novom Titanu, mnogo bi bolje bilo da smo imali priliku da vidimo kako džinovski robot razora glavne gradove, umjesto što smo pratili Zagorove događaje na osamljenoj planini Naatani. Siguran sam da bi sa Titanom priča bila dosta uzbudljivija, ali Boselli se nije usudio da nam direktno pokaže tu avanturu. Protraćen potencijal, ovako najzanimljiviji dio epizode ostaje Zagorovo i Hellingenovo nadigravanje u dvorcu. 

Ima još jedna zanimljivost o vremenskoj liniji, naime u jednom dijelu Poe i čovjek iz Drugdje govore o tome kako je prije šezdesetak godina osnovana baza Drugdje. U prvom broju zasebnog SBE serijala Baze Drugdje, Franklin, Jefferson, Bientot i Amanda Janosz su stvorili ovu organizaciju 1776, što znači da se radnja Hellingena odvija oko sredine tridesetih godina devetnaestog vijeka.

Postoji trač iz Italije koji kaže da je ova priča izazvala cijelu lavinu negativnih reakcija i da su SBE čelnici stopirali Bosellijevu namjeru da napravi jos jedan nastavak sa Hellingenom. Pa, to nimalo ne iznenađuje. S današnje tačke gledišta možda bi bilo bolje da ova epizoda nikad nije bila ni objavljena, ali dobro sad, šta je tu je. 


Nema komentara:

Objavi komentar