utorak, 12. svibnja 2015.

Zagor: Ugašarov ultimatum

 Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep. 
- Mahatma Gandhi

Toninelli je u razdoblju 1982-1993 bio izuzetno produktivan, čak do te mjere da se taj period često naziva po njegovom imenu. On je kvalitetan scenarista, bio je u stanju da napiše dobre i kvalitetne priče, međutim, pred sam kraj karijere na Zagoru nije se baš proslavio kvalitetnim pričama, što je i dovelo do pada prodaje i reorganizacije serijala. Svima nam je poznata priča da je nakon njega Boselli preuzeo kormilo u svoje ruke i podigao Zagora na viši nivo. Ipak, kao što sam rekao, Toninelli je znao da napiše i dobre priče, ima svoje fanove do dan danas. 

Njegov najveći problem je taj što se zadnjih godina izgubio u moru identičnih priča, često je pisao scenarije sa prodavačima viskija i indijanskim markantnim pobunjenicima. Markantni zbog toga jer su imali karakterističan izgled, koji je nagovještavao već od samog početka da se radi o ljudima sa slabim moralom. To nisu bile nužno loše epizode, ali s vremenom je radnja takvih priča postala monotona, ljudi nisu bili zainteresovani da čitaju iz mjeseca u mjesec jednu te istu radnju u Zagorovim avanturama. Najviše je sarađivao sa Donatellijem, njih dvojica su bili glavni tim osamdesetih godina prošlog vijeka. Postoje glasine da se nije dobro slagao sa Ferrijem, navodno je Toninelli kritikovao maestra da se ne pridržava scenarija i da previše samovoljno crta stripove. Pričalo se čak i to da je on pokušao još u to vrijeme da ubijedi SBE čelnike da sklone Ferrija sa naslovnica i da on ne bude više taj koji crta najvažnije epizode. Navodno je s tim potezom napravio kontraefekat i prepisao sam sebi smrtnu presudu na serijalu. Šta je od toga tačno, to je teško reći, ono što sigurno znamo je to da je pred njegov kraj karijere prodaja naglo opala i da je s pravom skinut sa serijala. Iako danas ima lošu reputaciju, mora se reći da bi bilo dobro kada bi Toninelli s vremena na vrijeme napisao nekoliko priča. Naravno da ne treba opet biti glavni scenarista, sigurno bi se s vremenom opet pogubio u hiperprodukciji, to mjesto je bolje prepustiti nekom drugom čovjeku, koji je manje konfliktan i koji ima bolje ideje u problematičnim vremenima. 

Radnja ove epizode ima odličan tempo, ne može se reći da je dosadna ili prerazvučena. Priča je dosta brutalna, slično kao i sve druge koje je napisao Toninelli. Rani devetnaesti vijek nije bio mjesto za mamine maze, to nam je autor na realističan način i prikazao. Pa ipak, najveći problem je nedostatak inovativnosti, još jednom imamo gomilu nesporazuma koji dovode skoro do opšteg indijanskog rata. Sin jednog poglavice je otet, onda ide nesporazum za nesporazumom, i tako sve do samog kraja. Iako Toninelli pokušava da nam pruži jedan neizvjesan triler, od samog početka je očigledno da je O’Druf negativac, on je čovjek koji drži sve konce u svojim rukama. Ono što je mnogo interesantnije je zagonetka oko njegovog motiva. Ko je taj čovjek, zašto pokušava da izazove rat među plemenima? Rasplet je klasičan, radi se o osveti, naime O’Druf je niko drugi do poručnik Offord iz legendarne epizode „Vatrena voda“. Moram priznati da me je to pomalo iznenadilo, kao poručnik bio je bahat, nadmen i beskrupulozni fanatik, u ovoj epizodi se dosta vješto maskirao, predstavio se kao kompletno druga osoba i vješt strateg. Moguće da je pomalo zavarao i njegov fizički izgled, prvu njegovu pustolovinu je nacrtao Ferri, ovdje se za izgled pobrinuo Donatelli, tako da konzumentima nije bilo lako da prepoznaju oholog poručnika. Zašto to Zagoru nije pošlo za rukom, da prepozna starog neprijatelja zbog brade i naočala, to treba pitati autora. Mada, ne treba zaboraviti ni Supermana i njegov stari ego Clarka Kenta, i u ovom slučaju najpoznatiji superheroj svih vremena skriva iza naočala svoj dupli identitet. U stripovima je sve moguće, tako da taj kontroverzni dio nije nužno nešto negativno. Offord može Zagoru da zahvali svoje izbacivanje iz američke vojske, zbog toga se može reći da je njegov motiv osvete opravdan. 

Toninellijev Zagor je surov, oštar i poprilično nervozan. Ističe ga brutalnost u određenim situacijama, ne bira mnogo sredstva da bi došao do cilja. U ovoj priči imamo još jednu kontroverznu scenu, po kojima je Toninelli poznat. U sukobu između Zagora i Saska, naš junak izvlači deblji kraj, tako da mu ne preostaje ništa drugo već da na kukavički način upuca Indijanca. Sjetite se samo epizode „Mrtvačka glava“, tu je Zagor takođe na kukavički način ubio Damona, nakon što nije mogao da izađe na kraj s njime u poštenom duelu. Iako je Toninelli dosta kritikovan, ipak se mora reći da je njegov Zagor bio najrealističniji od svih drugih interpretacija. Nije bio nepobjediv, nije previše mario o moralu i časti, najvažnije mu je bilo da sprovede svoje zamisli, bez obzira na koji način. Toninelli je itekako vodio računa o karakterizaciji glavnog junaka, mada se udaljio od Nolittinog klasičnog Zagora. S druge strane, to je jedna od najvećih zamjerki Boselliju, iako je odličan pripovjedač sa neiscrpnim izvorom novih ideja, nije mnogo mario o Duhu Sa Sjekirom kao liku. Upravo zbog toga mislim da bi se ova dva scenarista perfektno upotpunili, na primjer da Boselli napiše priču, Toninelli razradi scenario. Kao rezultat bi dobili avanture kojima bi čak i Nolitta pozavidio. 

Zagor na početku stripa govori o izazovu hrabrosti, naime tu se radi o smjelim podvizima među Indijancima kada bi jedan od njih dodirnuo štapom protivnika, bez namjere da ga ubije ili teže povrijedi. Takođe, u takve podvige spadaju otmice konja i slično, pa je u ovom slučaju Zagor pomislio da je otmica dječaka možda samo dio ovog hrabrog rituala dokazivanja mladih ratnika. U Texovoj priči „Crveni Vukovi“, možete nešto više da pročitate o podvizima ove vrste.

Franco Donatelli jedan je od najproduktivnijih crtača Zagora. Samo je Ferri nacrtao više stranica od njega, to je podvig koji će još dugo vremena ostati nedostižan. 11.760 stranica, nevjerovatna brojka, pogotovo ako uzmemo u obzir da je na trećem mjestu Chiarolla sa manje od 5.000 nacrtanih tabli. Donatelli je pripadao staroj gardi legendarnih crtača, zajedno sa Ferrijem i Galepom crtao je brzinom svjetlosti, za današnje standarde gotovo nezamislivo. Naravno da u toj situaciji nije mogao da vodi previše računa o detaljima, zato je njegov crtež ponekad izgledao siromašan. To je šteta, mnogi današnji fanovi su navikli na novije crtače, ljude koji crtaju jednu dvodijelnu epizodu dvije do tri godine, pa često porede Donatellija s njima. To nije realno, biti SBE crtač prije nekoliko decenija nije isto kao i sada, kada imamo masu crtača koji u normalnim uslovima nisu pod pritiskom termina. Prije su Ferri i Donatelli bili glavna noseća snaga serijala, imali su tu i tamo pomoć u Bignottiju i drugim crtačima, ali većinu stripova su njih dvojica odradili. To je tempo koji, najvjerovatnije, nijedan današnji crtač ne bi mogao da izdrži. Ipak, iako je Donatellijev crtež patio od manjka detalja, uvijek je gledao da ne zanemari emocije likova, po čemu ovaj crtač spada među najbolje. Njegov Zagor ima bezbroj faseta, u samo jednoj epizodi Donatelli je bio u stanju da prikaže sve moguće i nemoguće emocije na licu. Slično je i sa Chicom, čak mnogi fanovi misle da je on najbolje crtao simpatičnog debeljka, bolje i od samog Ferrija. Nažalost, nikada nije nacrtao nijednu solo avanturu zasebnog Chicovog serijala, što je velika šteta. Da je Donatelli bio veliki umjetnik, to je pokazao i u prošlosti crtajući razne ilustracije i naslovnice za Malog Rendžera, koje su bile predivno obojene u realističnom stilu. Ne treba zaboraviti da je ovaj umjetnik dolaskom na Zagorov serijal napravio malu revoluciju crteža, naime on je prvi počeo da upotrebljava krupno kadriranje, koje je kasnije Ferri preuzeo od njega. Krajem osamdesetih godina njegov crtež je postao slabiji, bile su primjetne česte greške u proporcijama, zbog starosti je polako kvalitetno počeo da pada, tako da zadnjih godina nije više mogao da nam pruži nivo na koji smo od njega navikli. Fanovi ga se često prisjećaju upravo kroz ove epizode, nije ni čudo što novije generacije nemaju visoko mišljenje o njemu. Na sličnom putu se nalazi trenutno i Ferri, nije više ni sjenka nekadašnje kvalitete. Mislim da je to šteta, veliki umjetnici bi trebalo da znaju kada trebaju da se oproste od svog zanata i da tako ostanu upamćeni po najboljim radovima, a ne po onome što su radili pred kraj života. Ipak, teško je to, crtanje je nešto što su radili cijeli život, rijetko koji crtač se povuče na vrijeme, tj. ode pravovremeno u penziju. Donatellijev crtež mogu ljudi voliti ili ne, ali svi mi ovom velikom umjetniku dugujemo zahvalnost i poštovanje. 

Nema komentara:

Objavi komentar