nedjelja, 29. ožujka 2015.

Zagor: Guthrumov povratak

Čovjek kojemu je njegova domovina draga još je nezreli početnik; onaj kojemu je svako tlo poput njegovog rodnog već je snažan; ali savršen je onaj kojemu je cijeli svijet strana zemlja.

Dugo vremena smo čekali na jednu ediciju u boji, prvo su tu bili reprinti Repubblicinih izdanja, ali zbog naknadnog kolorisanja dobar dio fanova je podijeljen u dva tabora: jedni govore kako stripove, koji su izvorno objavljeni kao crno-bijeli, treba i ostaviti u tom obliku, drugi su opet s oduševljenjem pozdravili modernizaciju SBE stripova. Novu kolor ediciju su isključivo svi pozitivno prihvatili, stripovi su od samog početka zamišljeni kao izdanja u boji, tako da se očekuje nešto bolje kolorisanje od onog Repubblicinog. Dakle, problem sa kolorisanjem je riješen, ostaje još samo da se napišu kvalitetne priče, koje će opravdati dobar kvalitet ove edicije u svakom pogledu. Naravno, ne treba ni zaboraviti crtače, oni su izuzetno važni u ovom slučaju. Ako je već pokrenuta edicija sa modernim kolorom, onda je potrebno angažovati i dobre crtače, koji će strip vizuelno šarmirati na najbolji mogući način. I tako, već u prvom broju nam se predstavio Walter Venturi, čovjek sa dopadljivim, atmosferičnim i dinamičnim crtežom. Polazi mu čak za rukom da Zagorovo lice crta slično kao i Ferri, što je kod većine nostalgičara izazvalo ogromno oduševljenje, pa su mu odmah prilijepili etiketu Ferrijevog nasljednika i najboljeg crtača Zagorove ekipe. Ili bolje rečeno, stavili su ga na skoro isti nivo kao i Vernija, na sam vrh vrhova. Iako sam ja totalno drugačijeg mišljenja, poštujem (ne)ukus tog dijela publike. Ali onda, već u drugoj epizodi ovog izdanja, na scenu stupa Sedioli. Mislim da je taj potez najbrži način da se cijela edicija već na samom početku sahrani.

Rauch je jedan od najboljih Zagorovih scenarista, u njegovim se pričama vidi da dobro poznaje materiju. U ovoj epizodi je odabrao klasični koncept pripovjedanja sa svim propratnim elementima. Na samom početku vidimo Zagora i Chica kako su se uputili u Maine, destinacija koja se često spominje u avanturama Duha Sa Sjekirom, između ostalih i u posljednjem almanahu „Sablasni jedrenjak“. Njih dvojica su dobili pismo od jednog prijatelja koji ih moli za pomoć. Zvuči poznato? Da, dosta epizoda je imalo sličan početak. Zatim vidimo naše junake kako se upuštaju u masovnu tučnjava u jednoj lokalnoj kafani. I ovo zvuči poznato? Itekako, jedna od omiljenih scena većine autora u uvodnim dijelovima stripa. U takvim situacijama Zagor većinom izvuče deblji kraj, u ovom slučaju ne znamo šta se na kraju desilo, jer poenta te tučnjave nije da saznamo pobjednika, već da nam autor prikaže kako su Vikinzi narod koji uživa u borbama i piću. Upravo u ovoj epizodi je to bio pravi potez, jer tuča iz zabave je nešto što pripada Vikinzima kao i rogovi na glavi, iako ih u realnosti nikad na kacigama nisu ni imali. Dalje, izabrana skupina sposobnih momaka (među njima i Chico) kreće u misterioznu pustolovinu, u otkrivanje novog područja. To je ipak neizbježno u avanturama sa Guthrumom, jer upravo ta nova saznanja, koja su često propraćena misterioznim događajima, daju pustolovinama takve vrste dodatnu draž, a i autor ima onda više prostora da pusti maštu na volju. Rauch je cijelo vrijeme do samog kraja upotrebljavao već poznatu konstrukciju klasičnih priča, tako da nije mogao izbjeći finiš u kojem se pojavljuju natprirodni elementi, podsjećajući pri tome djelimično na legendarnu priču „Prokleto blago“. Bilo je i drugih autora koji su se okušali sa sličnom naracijom, oni su bili većinom manje uspješniji od Raucha u ovoj priči. To je ono što krasi dobrog scenaristu, ne mora nužno imati svježu ideju, dovoljno je da upotrijebi stari dobri koncept i da od toga razvije dobru naraciju. Rauchu je to pošlo za rukom, dokazao je da je s pravom izabran kao čovjek koji će imati privilegiju da napiše jubilarni broj 600.

Epizoda obiluje brojnim likovima, neke od njih nam je autor predstavio, to jest njihova imena i sposobnosti, zato sam bio iznenađen što je većina tih ljudi u ovoj priči izgubila život. Neki od onih su imali potencijal da postanu stalni dio Guthrumove ekipe, kao na primjer Thorgill. Ovaj crvenokosi div je izuzetno snažan i sposoban, kao i svim drugim Vikinzima ne fali mu na hrabrosti. Još jedna markantna osoba je Sven, Viking koji je napustio zajednicu i oženio se Amerikankom. Siguran sam da ovo nije posljednji put da ga vidimo u Zagorovim avanturama. Ipak, zvijezda ove priče je Guthrum, kralj vikinške kolonije Vinlanda. Izuzetno snažan, sklon porocima kao što su vino i jelo, ovaj simpatični kralj je sušta suprotnost od jednog smrknutog i agresivnog lika Vikinga, kako ih većinom poznajemo iz filmova i drugih medija. Čak bih rekao da je najsličniji Hogaru, najpoznatijem Vikingu iz svijeta stripa. Iako Guthruma njegovi sljedbenici slijepo prate kroz avanture, sklon je greškama, možda i zbog toga jer djeluje poprilično naivno. U ovoj epizodi Zagor ga je u jednom trenutku naružio kao da je malo dijete, jer je zbog njegove odluke da istraži vikinške kolonije mnogo ljudi izgubilo živote. Ipak, zbog dobroćudnosti nije moguće da se ovom liku na duže vrijeme zamjeri, možda i zbog toga što je i sam svjestan svojih grešaka, što ga ipak neće spriječiti u tome da ih za neko vrijeme ponovi. Iako je izuzetno simpatičan, nisam siguran da je Guthrum najbolji izbor za vikinškog kralja. Prije ili kasnije će opet nedužni ljudi njegovom indirektnom krivicom da izgube živote.

Kao što sam već rekao, za vizuelni dio se postarao Gianni Sedioli, jedan od najproduktivnijih Zagorovih crtača. Na samom početku karijere bio je čovjek koji je obećavao, djelimično mu je polazilo za rukom da prenese na papir Zagorovo lice kao što to crta Ferri, pa je to mnogima bilo dovoljno da ga uvrste među bolje crtače. Očekivao se napredak s vremenom, međutim to se nije desilo. Umjesto da je sa svakom novom epizodom popravljao svoj stil i izgrađivao crtež na viši nivo, on je postao hiperproduktivan, čovjek koji crta velikom brzinom, tako da je već sada ušao u top ten najproduktivnijih Zagorovih crtača svih vremena. Bane Kerac je bio zadužen za drugi broj ove edicije, međutim on nije na vrijeme završio strip, tako da nije nikakvo iznenađenje to što je upravo Sedioli uskočio na njegovo mjesto i kao rezultat imamo ovu priču kao drugi broj kolor edicije. Sigurno je da Sediolijeva brzina ima i svoje prednosti, da nije njega možda bi čak ostali i bez kolorca u 2014. godini, međutim sve ima svoju cijenu, kvantitet i kvalitet rijetko kad idu zajedno. U ovoj epizodi još jednom može da se primijeti fušerski rad, možda ne u tolikoj mjeri kao u crno-bijelom izdanju, jer je pozadinu ovdje prekrila boja. Možda i največi Sediolijev problem je što nema dovoljno mašte da bi jedan strip napeto kadrirao. Po scenariju se može vidjeti da je bilo nekoliko scena koje su trebale da izazovu jezu i napetost, što je crtaču samo djelimično pošlo za rukom da to prenese na papir. Zaista je šteta što je upravo Sedioli odradio ovu priču, sa dobrim crtežom bi ukupni utisak sigurno bio dosta bolji. Zahvaljujući koloru ovaj strip izgleda atraktivnije, ali ipak ne dovoljno da bi se moglo reći da je odlično obojen. Radi se više o standardnom SBE koloru, ne toliko kvalitetnom kao u Dylanovom colorfestu. Na nekim tablama je kolor previše izražen, djeluje neprirodno i previše drečavo. Dakle, cijeli strip je mogao biti mnogo bolji, samo da je kojim slučajem neki drugi crtač obavio vizuelni dio posla.


Nema komentara:

Objavi komentar