petak, 20. veljače 2015.

Zagor almanah: Sablasni jedrenjak

Trojica mogu zadržati tajnu samo ako su dvojica od njih mrtva.

Napokon držimo u rukama posljednju epizodu iz almanah edicije, nisam siguran da li treba da budemo srećni ili tužni. Ono što je pozitivno je da se završila jedna neslavna era, ova edicija nije baš bila poznata po kvalitetnim epizodama, pa tako da nije ni velika šteta što je privedena kraju. Ne samo to, almanah je ustupio mjesto „kolor Zagoru“, novom serijalu sa pričama sporednih likova iz Zagorovog svijeta, i to u boji. Almanah je služio većinom kao trening novim crtačima, tako su Rubini i Verni, između ostalih, imali svoju premijeru na ovom serijalu. Kvalitet priča je dosta varirao, od loših do dobrih epizoda, mada je ovih drugih bilo znatno manje. Dodatni problem je ograničeni broj stranica, devedeset i četiri table su relativno malo da bi se na efikasan način mogla ispričati jedna priča. Iako to kod Dylana Doga i nije neki veliki problem, pristup Zagoru je ipak drugačiji, zato i jeste problematično napisati kvalitetnu priču sa manjim brojem stranica.

Da li vam se ova priča čini poznatom? Prilikom čitanja ste možda imali osjećaj da vam tok radnje izgleda predvidljiv, to nije zbog toga jer ste možda vidoviti, radi se o tome da je muster ove priče skoro identičan jednoj drugoj, legendarnoj epizodi iz zlatnog doba, priči „Kuća užasa“. Imamo isti prostor odvijanja radnje: Selo koje je povezano sa mračnim prokletstvima, zatim su tu i dvije ugledne obitelji koje su povezane s tim prokletstvom. Tu je i ukleta kuća u klasičnoj epizodi, dok je u ovom almanahu jedan dvorac u centru zbivanja. Imamo i isti profil protagonista, mlade nasljednike koji dolaze da preuzmu ono što im sljeduje, pa da im muka bude još veća, obojica se obraćaju Batu Battertonu za pomoć, najgorem detektivu devetnaestog vijeka. U staroj epizodi ulogu nasljednika je imao Alan Stanford, u almanahu Jim Willett. Naravno, u obadva slučaja su sujevjerni mještani protiv njih. Čak je i razvoj radnje poprilično isti, dok u jednoj priči imamo obitelj Landon, koja koristi kuću za svoje ilegalne aktivnosti, u novijoj priči to je šerif Harrison, on koristi dvorac za krijumčarenje oružja. I opet, u obadva slučaja protagonisti koriste ljudsku lakovjernost za sprovođenje planova, to rade uz pomoć isceniranih duhova. Komotno se može reći da je ova epizoda remake legendarne priče „Kuća užasa“, koju je svojevremeno potpisao dream-team Nolitta/Ferri. Pored očitih paralela sa dotičnom epizodom, ima tu i drugih elemenata koje su već u više navrata bile obrađene u Zagorovom serijalu, tako na primjer tu je ukleti jedrenjak, koji je bio centralna tema jubilarnog dvjestotog broja „Prokleto blago“. E sada, moglo bi se još o tome diskutovati da li je ovaj posljednji almanah klišeizirana reciklaža ili se tek radi o omažu jednoj legendarnoj epizodi. Činjenica jeste da priča nije nimalo dosadna, na momente je čak neizvjesna i napeta. Da li bi možda bilo bolje da su u igru ubačene natprirodne stvari umjesto uobičajenih misterioznih zavrzlama, i o tome bi se još moglo diskutovati. Uglavnom, za almanah i više nego solidna priča, mada ne i najbolja u ovoj ediciji.

Ovo je drugi Gramaccionijev rad na Zagoru. U svom prvom stripu na serijalu, specijalu „Mjesec kostura“, izazvao je različite reakcije kod fanova. Jedni ga smatraju solidnim, drugi lošim crtačem. Zaista je tako da nije loš u pravljenju atmosfere, tuširanje mu dobro leži, pogotovo kada su mračne scene u pitanju. S druge strane ima dosta problema s likovima, koji mu izgledaju ukočeni, tako reći plastični. Ovdje je na samom početku epizode odradio solidan posao, ali najviše je zakazao u crtanju glavnih likova, Zagora i Chica. Ne vidim tu nekog većeg napretka u odnosu na prvu priču koju je nacrtao, a s ovim kvalitetom nije baš da se čovjek treba da obraduje njegovim daljnjim radovima. Kako bilo, njegov crtež nije toliko ni loš, ali da budem iskren neće mi nedostajati ukoliko nikada više ne nacrta nijednu epizodu za našeg junaka. Mislim da bi njegov stil više odgovarao serijalima poput Dylana Doga ili Dampyra, ima nekoliko scena koje me neodoljivo podsjećaju na Dylanov tandem Montanarija i Grassanija, mada se ne može reći da je kompliment uporedba sa ovim (ne)slavnim dvojcem. Još da spomenem atmosferičnu naslovnicu koju je nacrtao Ferri, zaista je tako da odlično izgleda, ali samo u kompletu sa drugim dijelom crteža, koji se nalazi na poleđini stripa.

Elderane84, naš poznati forumaš i veliki Zagorov fan, napisao je nekoliko riječi o Rauchu, scenaristi ove epizode: Jacopo Rauch je scenarista čija je ovo jubilarna deseta epizoda Zagora izdata u našim krajevima, od čega 6 u redovnoj seriji, 1 specijal, 1 kolorac i 2 almanaha. Nekako se stiče utisak da se od njega dosta očekivalo, a da je malo toga dao. Tačno je da je radio većinom neke "manje priče", koje služe čisto za prelaz između nekih bitnijih događaja (osim posljednjeg povratka vampirice Ylenije), ali utisak je da je možda mogao da iskoristi bolje dobijeni prostor, posebno ako imamo u vidu da je, ničim izazvano, dobio čast da bude autor narednog jubilarca u Italiji, šestotog broja redovne serije omiljenog nam junaka. Da skratim priču, Rauch je korektan scenarista, koji lijepo vodi priču od početka do kraja, ali nema ništa čime bi se istakao i pokazao da izlazi iz prosječnosti. Kao što je King već i naglasio, almanah i nije edicija o kojoj se pohvalno priča, pa je tako Rauch ovaj put iskoristio motiv "ukletih zamkova i sablasnih jedrenjaka", ne bi li pokušao da stvori kakvu - takvu jezivu i mračnu atmosferu po kojoj je Zagor čuven, ali uvijek je tu tih prokletih 94 strane, apsolutno nedovoljno za razvoj avanturističkog stripa kao što je Zagor. Epilog je da su mračne scene zapravo banalne, događaji se ređaju na traci, u zapletu smo dobili podzaplet, pa obrat, i na kraju, po mom mišljenju prenaivnu završnicu, koja je još više pokvarila utisak. Plus je ponovno pojavljivanje Bata Batertona, ali je utisak da je on ovdje protraćen, jer nema apsolutno nikakvu ulogu, a minus je što je od desetak likova koji defiluju kroz priču, svaki toliko bezličan i nebitan, da bi bilo čudo da ih se neko sjeti i ubaci ih u neku od narednih priča. Da rezimiram, što se Rauch-a tiče, nadajmo se da će se u JA sagi bolje pokazati i nagovjestiti neke bolje scenarističke dane. (a, hoće, bar po mom skromnom mišljenju).


Nema komentara:

Objavi komentar