četvrtak, 15. siječnja 2015.

Crossed

“Čovjek je često dobar samo zato što nema prilike da bude zao.”

Rijetko koji US-serijal je izazvao toliko pozornosti kao Crossed, pogotovo ako stripovi ne pripadaju vodećim američkim izdavačkim kućama DC ili Marvel. Razlog za tu pozornost je Garth Ennis, kontroverzni irski autor, koji nam je ovdje ponudio iznimnu količinu nasilja, u toj mjeri još neviđenu u svijetu stripa. Serijal je do te mjere brutalan da je dugo bilo neizvjesno da li će i druge države osim USA objaviti ovaj strip, ali se na kraju Panini odvažio i doveo nam je ovaj slašerski epos i u Evropu. Svako ko je imao priliku da baci pogled na ovo izdanje jasno mu je da se ne radi tek o jednoj reklamnoj finti ili pretjerivanju, Crossed ne samo da je potvrdio vanserijski status koji nam je nametnuo, već ga je i nadmašio.

Garth Ennis, čovjek koji nikada nije bio veliki ljubitelj mekanih pričica za djecu, kroz ovaj strip je ispustio svoju najmračniju stranu koju može da ima jedna ljudska psiha. Već je ranije pokazao u djelima Preacher, Punisher, The Boys i Hellblazer da njegov način pripovijedanja nije za ljude sa slabim živcima, ali ovdje je nadmašio samog sebe. Iako su priče o zombijima izuzetno popularne u svim granama umjetnosti posljednjih nekoliko godina, Ennis je ovdje pokazao da uvijek ima mjesta za svježe ideje, pa čak i kod izlizanih tema. Samo, mora se reći da se ovdje ne radi o zombijima na kakve smo navikli u filmovima i drugim stripovima, ova čudovišta su više obični ljudi, koji su zaraženi sa opasnim virusom koji utiče direktno na čovječiju psihu. U trenutku kada se zaraze, preko lica im se pojavi crveni krst, teško reći od čega tačno, ali izgleda kao da je neka vrsta osipa. Taj krst je ujedno i znak da su ljudi postali zli, ili bolje rečeno da više nisu pri zdravoj pameti. Kada se to desi, onda su ti likovi spremni na sve moguće gadosti koje se samo mogu zamisliti; kolju, sijeku dijelove tijela svojim žrtvama, jedu ih žive i sve ostalo što je ravno samom paklu. Kao da to sve nije dovoljno, seksualni aktovi su takođe u velikoj mjeri zastupljeni. Uglavnom se radi o silovanjima, na najbrutalniji način na koji se to može zamisliti. Većinom dok siluju ujedno i kasape svoje žrtve, i ne biraju mnogo da li se radi o muškarcima, ženama, djeci ili životinjama. Problem je što se pri razmjeni tekućina, bilo sperma, pljuvačka ili krv, inficiraju druge osobe, tako se ovaj divlji čopor sve više i više povećava. O inteligenciji ovih stvorenja je teško bilo šta reći, mogu djelimično da pričaju, ne mumljaju poput zombija, voze čak i auta, ali očigledno da nisu u stanju da upotrebe mozak za nešto komplikovanije stvari. Većinom ih goni želja da siluju i masakriraju, cijeli njihov životni smisao se vrti oko te dvije stvari. Nije poznato odakle dolazi ovaj apokaliptični virus, ali očigledno da Ennis sa osipom u znaku krsta još jednom aludira na hrišćanstvo i crkvu. Nije prvi put da on na njegov poznati način vodi svoj „sveti rat“ protiv crkve, ali većinom je to radio na satiričan način, ovog puta je izabrao totalni put nasilja, bez humora.

Jacen Burrows je dodatni plus u ovoj priči, on je na izuzetno detaljan način prikazao neke od najbrutalnijih scena u istoriji stripa. To može da bude za neke ljude i loša strana, tako nešto nije za svačiji želudac, pa je u svakom slučaju dobro znati šta čovjeka očekuje prije nego što uzme ovaj strip u ruke. Činjenica jeste da takvi ljudi neće ništa drugo vidjeti do brutalne scene, pa ne treba se iznenaditi ukoliko strip opišu kao nešto najgore što su ikad držali u rukama. Crtež je u ovoj priči itekako važan, u suštini presuđuje da li se pripovjedanje može sagledati kao realističan scenario jedne apokalipse, ili kao satiru. Brutalne scene nisu pristune na svakoj stranici, ubačene su tek tu i tamo da bi izazvale šok efekat i bolje dočarale borbu za preživljavanje. Jer ako znamo šta se u tom svijetu dešava, onda lakše zauzmemo našu stranu i napetost se poveća prilikom borbenih scena ili u toku trke za opstanak. Upravo taj odnos „lovca i plijena“, doprinosi napetosti priče, pa skoro da se možemo poistovijetiti sa onima koji su plijen, tj. sa onima koji nisu zaraženi. U drugoj polovici stripa imamo u većoj mjeri upoznavanja s likovima, na taj način možemo da im se više približimo, bolje ih upoznamo, tek tada možemo da zauzmemo stranu i da naše simpatije raspodijelimo. Kao i u normalnom životu, nisu svi ljudi dobri, uvijek se nađe neko ko nas nervira ili ko nam je antipatičan, ali to je uvijek različito od čovjeka do čovjeka. Može biti da poželite smrt nekim od likova u stripu, samo jer vam se ne sviđa iz nekog razloga, ali isto tako može biti da je nekoj drugoj osobi upravo taj lik najomiljeniji. U Crossedu niko nije siguran, nikad se ne zna ko će u kojem momentu umrijeti ili se preobraziti.

Mora se priznati da je ovdje Ennisu pošlo za rukom da nam podari jednu novu fasetu u zombi kulturi. Jesu zombiji, nisu zombiji, možda to i nije toliko bitno, važnije je da ovaj serijal unosi svježinu u postapokaliptički žanr. Mnoga pitanja nam se pojavljuju prilikom čitanja ovog djela, kao na primjer šta bi tek bilo da čudovišta imaju iste sposobnosti kao i normalni ljudi, ali bez moralnih granica? Da li su preobraženi još uvijek ljudi, dakle da li su stvarno još uvijek djelimično pri svjesti, ali jednostavno su oslobođeni od svakog morala? Može li se povući paralela između preobraženih i normalnih ljudi u našem svijetu, prije svega onih koji u ekstremnim situacijama poput rata kasape, siluju, muče? Gdje je uopšte onda razlika između ovih stvorenja i ljudi iz našeg svijeta? Šta ako smo mi u stvari takve prirode, ali jedina prepreka koju imamo da to iskažemo je ta što posjedujemo jedan jak emotivni osjećaj, a taj je strah! Da li je moguće da bi bez straha bilo koje vrste radili iste te stvari pod utjecajem nagona? Mnogo pitanja, neke od odgovora možemo da nađemo u ovoj a i ostalim pričama u toku serijala.

Crossed je najkontroverzniji strip svih vremena! Kako ćete reagovati na ovo djelo to zavisi od vas, vaših predrasuda i od toga da li imate jak ili slab želudac.

Nema komentara:

Objavi komentar