srijeda, 3. prosinca 2014.

Najbolje mange: Oštrica besmrtnika

Ako je uvjerenje za besmrtnost toliko potrebno za čovjekov život, onda je ono normalno stanje čovječanstva; a kad je tako, onda besmrtnost ljudske duše nesumnjivo i postoji.
- Dostojevski

Život i osjećaj krivice, za mnoge ljude je svakodnevnica. Ukoliko čovjek ne uspije da ugasi taj osjećaj, moguće je da mu se život pretvori u pakao. Kod kriminalaca to može da postane veliki problem, ali u neku ruku je za neke od njih i olakšanje da žive sa tim osjećajem. Oni koji nisu svjesni svoje krivice, nemaju tih problema i mogu mirno da spavaju, jer im nedostaje savjest. Tek tako, u stanju su da naprave bilo šta, takvi ljudi nemaju problema s time da izađu na kraj sa samim sobom. Manji, koji sam sebe naziva kriminalcem samurajskog porijekla, ubio je stotinu ljudi po nalogu svog gospodara. Yaobi-Kuni, žena koja je stara preko osamsto godina i koja želi da spasi duše svih ljudi u Japanu, dala je Manjiju svete crve, stvorenja koja su u stanju da zaliječe svaku vrstu rana, na taj način čovjek postaje skoro pa besmrtan. Zamislite to, bilo koja bolest, bilo koja rana, ta stvorenja su medicinski odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. U stanju su da zakrpe odsječene zglobove i ostale dijelove tijela, što je upravo kod našeg junaka prijeko potrebno. Manji nije taj „poklon“ tek tako dobio: „Bez cilja čovjek ne može da živi...Da li žeđ za moći, želja da se nešto stvori, osveta ili iskupljenje“. Samuraj bez časti mora da se iskupi za svoje pogreške, da pronađe hiljadu zlih ljudi i ubije ih. Samo na taj način će otplatiti svoj moralni dug i tek onda pronaći mir, to jest moći će da umre. Kako je to kada se neko zakači sa našim junakom saznali su Johnny Gyobutsu i Hishiyasu Shido, upravo dvojica tipova kakvi su i potrebni Manjiju da bi se iskupio. Prvi je lažni sveštenik, koji zločincima uzima ispovijed da bi ih onda iz zasjede ubio. Drugi je činovnik „nepobjedive“ bande ronina. Shido bi rado uzeo titulu ubice „čovjeka koji je ubio stotinu ljudi“, iz tog razloga oteo je Manjijevu sestru, koju je onda ubio na njegove oči. Samo nekoliko trenutaka kasnije cijela banda Shinsengumi je prošlost, pali su od ruke našeg junaka. Ipak, za Manjija ostaje gorak ukus pobjede, izgubio je svoju sestru, jedinu blisku osobu koja mu je još ostala. Da stvar bude još gora, upravo je on odgovoran i za smrt njenog muža, svog zeta, kojeg je ubio u pohodu protiv stotinu ljudi. Ali, čak i to nije bio razlog da ga njegova sestra zamrzi, a sada je još i život dala za brata. Tako započinje dugi krvavi put iskupljenja, i upravo taj put će biti Manjijev vjerni pratilac kroz cijeli serijal.

Rin nailazi na Yaobikuni prilikom posjete grobu svoga oca, stara sveštenica osjeća žeđ za osvetom mlade djevojke, ali je svjesna da nije u stanju da se sama nosi sa ubicama. Nakon što je saslušala dejvojčinu priču, besmrtnoj ženi pada na pamet da bi bila dobra ideja ukoliko bi se Rin povezala sa Manjijem, on bi mogao da joj pomogne prilikom osvete, na taj način i da ubije nekoliko ljudi više koji su zaslužili smrt. Manji pristaje na prijedlog, djelimično i zbog toga jer ga Rin podsjeća na preminulu sestru, a djelimično i zbog pomenutog duga. Sabato Kuroi je prvi koji će osjetiti Manjijevu oštricu, on je upravo jedan od ljudi koji su odgovorni za smrt roditelja mlade djevojke. U suštini on je upao u zamku, a kako se ispostavilo radi se o jednom totalnom psihopati najgore vrste, možda bi ga najbolje bilo uporediti sa Hannibalom Lecterom. Sve do tog momenta sudbina od Rinine majke je bila neizvjesna, ali tada djevojka dolazi do strašnog saznanja: Sabato je odsjekao glavu njene majke, preparirao je i zašio sebi za rame. Na drugom ramenu je bila glava njegove žene, a preko tijela je nosio dugi mantil, tako da su izbočine bile vidljive, ali se nije znalo šta u stvari ovaj manijak ispod mantila krije. Nepotrebno je uopšte govoriti kakav je to šok izazvalo kod Rin.

Nasilje je propratni dio ovog serijala, da je strip kojim slučajem u boji, sigurno bi crvena boja dominirala. Udovi na sve strane, smrtonosni ubodi, sve ono što se može zamisliti da se uradi oštricom ovdje se može naći. Ok, takvo je to doba bilo, ali s druge strane opet je postojala donekle čast kod oružanih sukoba. Naravno da su i to vrijeme strašni zločini bili na dnevnom redu, tako i u ovoj prvoj epizodi imamo strašnu scenu kada su pripadnici Itto-ryuja silovali majku od Rin, i to na njene oči. Sve te scene su ostavile gorka sjećanja na našu junakinju, tako da je to bila jedna od pokretnica da traži osvetu nad ubicama svojih roditelja. Jedna od osoba koja mnogo mora da pretrpi je i Manji, on je gotovo u svakom dvoboju smrtno ranjen, ili bolje rečeno bio bi ubijen da nije besmrtan. Moram priznati da me to pomalo nervira, tako imamo utisak da je on tek prosječan borac, koji bez svoje besmrtnosti ne bi preživio ni dan u tom dobu. Pa ipak nije tako, on je nekada bio zaista odličan ratnik, ali se onda opustio kako je dobio svoje moći. To saznajemo iz njegovih usta u jednoj od kasnijih epizoda. Zanimljivo je to da lider Itto-ryu, Kagehisa Anotsu, uopšte ne djeluje kao neki zlikovac, na prvi pogled ima slabašno tijelo, a i crte lica ne odaju da se radi o krvoločnom ubici. U ovoj epizodi vidimo da on sam ne uživa u počinjenim zločinima njegove bande, kada su htjeli da siluju majku od Rin, on je napustio prostoriju. Kao da i sam misli da je tako nešto odvratno, ali kao vođa ne želi da stoji svojim borcima na putu i prepušta im da se zabave, kao da ih na taj način nagrađuje. Anotsu je dosta kompleksan lik, to ćemo tek da saznamo u toku vremena u kasnijim epizodama. Upravo to je jedna od svijetlih tačaka serijala, likovi nisu jednostrani, već u većini slučajeva saznajemo njihove motive za ono što čine.

Priča o Manjiju i Rin je s pravom jedna od najboljih samurajskih priča ikada, može se staviti u isti koš sa legendarnim serijalima kao što su „Vagabond“ i „Usagi Yojimbo“. Crtež u potpunosti odgovara ovoj vrsti priče, od tamnog sjenčenja na napetim mjestima, pa sve do pogođenog stila crteža sa onim rijetkim scenama u kojima ima humora. Okolina je prikazana veoma detaljno, međutim to nije bio slučaj sa svakom tablom, već samo na onim mjestima koja su to zahtijevala, kao na primjer kada se po prvi put prikazuje neko selo. Na taj način nam crtež nudi sve što jedan strip treba i da ima, bez da imamo osjećaj da su table prepunjene detaljima. Jedino što mi donekle smeta je haotičnost kod borbenih scena, borbe jesu brze i pune haosa, ipak bi mi više odgovaralo da su te scene prikazane detaljnije, bez brzopletih poteza četkicom. Lica likova u nekoliko navrata nalikuju jedno drugom kao jaje jajetu, ali različiti stilovi oblačenja i markantni detalji pojedinih osoba nam pomažu da lakše identifikujemo aktere ove priče.

Hiroki Samura, jedan od rijetkih mangaka koji ne želi da stoji u centru javnosti, podario nam je jedan serijal inspirisan “Highlanderom” i ekranizovanim stripom “The Crow”. Ipak, ova priča se dovoljno razlikuje od pomenutih djela, tako da bi bilo kakva plagijatorska prebacivanja u ovom slučaju bila suvišna. Moguće da će vam prva knjiga ispasti na prvi pogled pomalo konfuzna, ali nemojte odustajati, ovaj serijal ima mnogo toga da ponudi i s vremenom će autor pokazati svu svoju raznolikost i kreativnost.


Nema komentara:

Objavi komentar