subota, 11. listopada 2014.

Kick-Ass

Dave Lizevski je sasvim normalan tinejdžer. Nije baš popularan među djevojkama, čita stripove i tek ponekad se bavi sportom. Otac je prezaposlen, pa tako nema baš mnogo kontakta sa njim, dok mu je majka umrla. Kao što i Dave sam kaže, on nije ništa posebno, on jednostavno eksistira. Kao što znamo „tihe vode su većinom najdublje“, tako i našeg junaka muče pitanja, kao na primjer zašto još niko nije pokušao da postane pravi superjunak, slično kao i heroji iz stripova. On se odlučuje za taj korak, naručio je sebi kostim preko ebaya, počeo je da ide u fitnis centar, nabavio je palicu, šteta samo što ne posjeduje nikakve supermoći. Na samom početku je samo posmatrao iz prikrajka događanja u gradu, ali onda je došao dan kada je odlučio da se umiješa. Rezultat je katastrofalan, prebijen je na mrtvu tačku od strane nekoliko sitnih bandita, čak do te mjere da je morao da provede pola godine u bolnici. Nakon regeneracije, odlučio je da nastavi sa superherojštinom, ovoga puta je zaista uspjeo da pomogne jednom momku kojeg je napala lokalna banda, da stvar bude bolja jedan tip je to sve snimio sa handyjem i postavio snimak na youtube. Za kratko vrijeme Kick-Ass je postao nacionalni junak, miljenik medija, što Daveu daje novo samopouzdanje i hrabrost da nastavi dalje. Prilikom obračuna sa dilerima, upoznaje jednu djevojčicu sa nevjerovatnim sposobnostima. Ona je naoružana sa katanama i izuzetno je brutalna prema kriminalcima. Kick-Ass spoznaje istinu da je možda moguće da superjunaci ipak postoje.


Mark Millar nam u ovoj priči govori o onome na što smo svi mi pomislili prije ili kasnije, pogotovo u ranim godinama: Kako bi samo bilo fino postati heroj kao naši idoli iz stripova. Koliko god da Kick-Ass izgleda ludo, toliko se može reći i da je realističan. Očigledno da autor dobro poznaje sanjarenja omladinaca, možda zbog toga jer je i on prije bio jedan od tih sanjara. Iako je strip realističan, ipak se može reći da je ovo jedno od najboljih ostvarenja superherojskog stripa u posljednjih nekoliko decenija, možda i zbog toga što nam nije teško da se poistovijetimo sa glavnim junakom. Svi smo mi nekada sanjarili da postanemo junaci. Dave je obukao kostim i izašao na ulicu, ja sam obukao uniformu i uradio to isto. Na neki način nas dvojica doživljavamo sebe kao junake iz stripova, pitanje je samo da nismo čitali stripove, da li bi Dave i ja danas bili drugačije osobe. Možda da, možda i ne.


Nema komentara:

Objavi komentar