utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Utrka sa sedam strelica

Kada govorimo o Zagoru i ograničenom broju stranica, većinom se pojavi sjenka sumnje u kvalitet takve jedne priče. Može biti da je to zbog toga što almanah edicija nije na najbolji način ostavila utisak na strip fanove, upravo zbog 94 stranice, na kojima se većinom jedna priča proteže. Pomalo iritantno kada pogledamo da većina Dylanovih epizoda ima upravo toliko stranica, a većina stripoljubaca se slaže sa time da se radi o jednom kvalitetnom stripu.


Da bi mogli da shvatimo zašto je tako, moramo kao prvo da pogledamo suštinu priča koje se pripovjedaju u ova dva stripa. Kod Dylana često ne postoji početak, tj. većinom se ubacimo već na trećoj stranici u sam centar zbivanja. Često ostane nedorečeno kako i zašto je došlo do određene situacije, ili se odgovor ponudi na posljednje dvije stranice jedne priče. Razrada je većinom zapostavljena, tako da je čitaocu prepušteno da sam zamisli kako je došlo do određene situacije. Možda to i za neke nije najbolje rješenje, ali na to smo navikli u ovom stripu još od prvog broja, zato nam to ne izgleda toliko čudno kao kada naiđemo na sličnu stvar u nekom drugom stripu. Kod Zagora je većinom obrnuta situacija, razrada i objašnjenja slijede tokom stripa, bez obzira da li na početku ili kraju priče. S obzirom da sve ima glavu i rep, teško je jednu epizodu razraditi na samo 94 stranice, pogotovo ako se radi o kompleksnoj priči.
Majstor velikih i dugih objašnjenja je svakako Burattini, čovjek koji većinom sve tako objasni da bi i malouman čovjek mogao da shvati, međutim, to je često i kritika u njegovim pričama, pretjeruje sa objašnjenjima. Sve je u redu kada se epizoda proteže na dvjesta i kusur stranica, tu ima dovoljno mjesta za razradu, problem nastaje ako je broj stranica ograničen, kao u ovoj priči. Sasvim je jasno da u epizodama kao što je ova nećemo moći uživati u Chicovim avanturama sa Trampyjem ili nekim drugim poznanikom, prije svega što se te zgode i nezgode nerijetko protežu na tridesetak stranica, tako da bi u ovom slučaju ostalo i previše malo mjesta za samu priču.

Upravo ovdje imamo takav jedan slučaj, priču na 94 stranice. Uobičajeni uvod je preskočen, tako da se odmah prešlo na stvar. Dobra stvar je i sama tema stripa, tako da se u nekoliko oblačića moglo objasniti šta je suština ove priče i kojim tokom će ići. Posljednje što bih poželio u ovakvom stripu je brdo dijaloga, zato treba preći na samu priču, da na kraju ne bi ispalo sve zbrzano. To ova epizoda i radi, natrpana je akcijom i napetosti, od prve do posljednje stranice. Toninelli je čovjek koji je sa vremena na vrijeme znao da nas obraduje nekom dobrom pričom, to je definitivno slučaj i ovdje, što je i trebalo da bude, jer radi se o jubilarnom broju.

U ovoj epizodi je Zagor, kao i mnogo puta do sada, pomogao prijatelju u nevolji. Nije se radilo samo o prijateljskoj pomoći, već i o tome da je važno da Sivi Sokol postane novi poglavica Hidatsa, prije svega zbog očuvanja mira u Darkwoodu. Njegov suparnik, Tri udara, je jedan od tipičnih usijanih glava koji žele da steknu slavu u borbi protiv bijelaca. S obzirom da znamo u kojem pravcu ide indijanska sudbina, teško je reći da bi Sivi Sokol bio bolji poglavica, bez obzira što je Zagor uvijek govorio da se na silu ne može ništa postići, jer kako god da bilo, Indijanci su ti koji će na kraju izgubiti, a ako ćemo biti iskreni, Zagor je prvi taj koji je putem straha i nasilja održavao svoju vladavinu. Sigurno da se radi o jednoj škakljivoj temi, ali, vjerujmo jednostavno Duhu sa sjekirom, prije svega zamislimo to da se njegove avanture ne dešavaju u našem univerzumu, već u paralelnoj dimenziji u kojoj će jednog dana bijelci i Indijanci zajedno živjeti u miru na američkim prostorima.

Crtež je odličan, iako kod nas otisnut na nešto lošijem papiru, ipak se može reći da je ovo onaj dobri stari Ferri. Ja sam mišljenja da stripove u boji treba tiskati na glanc, ili tzv. masnom papiru, tek tada dolaze boje do pravog izražaja. Šteta što to Ludens nije uradio, ali ne treba zaboraviti da bi takav papir mnogo više koštao, tako da i cijena stripa ne bi više bila ista. Ferri nam je dao teatralnu naslovnicu, prava poza za jedan časopis. S obzirom da je većina njegovih naslovnica u akcijskim pozama, dobro je sa vremena na vrijeme da vidimo i ovakvu jednu, pravu pozersku naslovnicu.

Nema komentara:

Objavi komentar