utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: U potrazi za Zagorom

Čini mi se da je za autore najteže smisliti nešto novo, nešto što se razlikuje od priča koje se ponavljaju u svakom drugom broju. Borbe sa pobunjenim Indijancima i trgovcima alkohola su najčešće teme u western serijalima izdavačke kuće SBE. Ponekad su te priče dobro izvedene, ponekad nisu. Scenario je taj po kome se razlikuju dobre priče od loših.


Autori su djelimično ograničeni u onome šta mogu da napišu, a poznato je da je Sergio Bonelli čovjek koji drži do tradicije i ne voli mnogo eksperimentisanja. To je jedan razlog više zašto nam SBE stripovi ponekad djeluju monotono i imamo osjećaj da se ponavljaju. Kod nekih rijetkih, kao npr. kod Dylana, autori imaju odriješene ruke, mogu da pošalju glavnog lika u alternativnu budućnost, prošlost ili svijet. Kroz tu slobodu uvijek postoji mogućnost da se ponekad pogodi u crno i napravi jedna priča odličnog kvaliteta. To ostavlja dosta prostora da se uzmu reference iz raznih knjiga ili filmova, što je često i slučaj.
Burattini nas je ovom pričom iznenadio na najbolji mogući način. Nešto novo, svježe, to su stvari koje smo u posljednje vrijeme rijetko imali priliku da vidimo. Najvjerovatnije pomalo inspirisan filmovima “Cast away” i “Hell in the Pacific”, stvorio je osvježavajući i originalan scenario. Zagor na pustom otoku u zimsko doba, povrijeđen, bez hrane i na kraju snaga, na prvi pogled jedna prepreka gdje vidimo našeg junaka totalno bespomoćnog i prepuštenog na milost i nemilost sudbini. Rijetko se dešava da Zagor ovisi o drugim ljudima, većinom sam pronađe izlaz i spas iz nemogućih situacija, ovdje to nije slučaj. Dan za danom mora da se bori za svoj sopstveni život i sve što mu preostaje je da ga neko pronađe i spasi. Mislim da smo našeg junaka rijetko vidjeli u ovako jednom ljudskom obliku, gdje nam ipak postaje jasno da on nije nikakav duh niti božanstvo, već jedan čovjek sa idealima koji je spreman na sve da bi ostvario svoje ciljeve.

U cijeloj epizodi nema mnogo teksta, slike govore same za sebe i ponekad prođe nekoliko stranica bez ijedne riječi. To nam govori da se cijela epizoda brzo čita što je u ovom slučaju pravi pogodak, ne zbog toga što je dosadno, već što se taj način pripovjedanja savršeno uklapa u epizodu. Bilo bi glupo natrpati stranice sa nepotrebnim tekstom, pogotovo ukoliko junak sam sa sobom naglas priča, kao što imamo često slučaj u stripovima. Cijela priča je spakovana na mali broj stranica, ali da budem iskren, toliko dobro da bi svaka dodatna stranica bila višak. Zaista odlično razrađena i perfektno spakovana priča.
Zagor provodi na ostrvu sedam dana, bez hrane u hladnoći i povrijeđen. Nakon što ga je oluja dovukla do ostrva, povrijedio je nogu tako teško da se jedva mogao da se pokreće. Ostrvo je ustvari jedna stijena, tako da nije bilo mogućnosti da pronađe divljač da bi se prehranio. Rakovi i ribe su mu poslužili kao hrana, ulovljeni improvizovanim oružjem. Čini se kao da se sve okrenulo protiv njega, pa tako i jedini stanovnik ostrva, jedan veliki orao, napada našeg junaka. Najinteresantnije je posmatrati njegovo duševno stanje tih dana, ono se više puta mijenjalo iz pozitivnog do depresije. Zbog bola u nozi i nemogućnosti da sam preuzme sudbinu u svoje ruke, na momente je izgledao kao totalno slomljen i da se već pomirio sa sudbinom da mu je došao kraj. Petog dana je odlučio sam sebe da ohrabri, to se najbolje vidi kada glasno govori da je on Duh sa sjekirom, očigledno pokušavajući da se podsjeti ko je i šta je sve prošao. Nije htjeo da vjeruje da će poslije svega što je proživio, okršaja sa Hellingenom i vampirima, skončati na ovakav glup način, ali istovremeno nije mogao ništa da učini osim da čeka na čudo da ga neko pronađe. Sjetimo se samo nekih priča prije pedeset godina, Zagor je sam smiješkom na licu poražavao protivnike i isto tako prolazio kroz razne avanture. Izgledao je kao superjunak, nadmoćan, neranjiv i nepobjediv. Ova priča nas je podsjetila da je Zagor samo čovjek, tip koji ima izvanredne sposobnosti, ali na kraju krajeva ipak samo jedan čovjek od krvi i mesa.

Glavni negativac u priči je Šnajder, tip koji na početku liči na jednog od mnogobrojnih kriminalaca iz Zagorovog svijeta, tek u toku epizode se vidi koliko je opasan protivnik. On je jedan od ljudi koji ne odustaju do posljednjeg daha, pa čak i nakon što je živ sagorio on i dalje žudi za osvetom. Zna i sam da je gotov, ali prije nego što umre želi da ubije i Zagora i za taj cilj je spreman da ide i do samog pakla. Da li se tu radi samo o uobičajenoj mržnji ili glupoj tvrdoglavosti, to možete da ocijenite sami čitajući epizodu.
Chico ima značajnu ulogu u ovoj epizodi. Na početku ga vidimo u jednoj od njegovih tipičnih nestašnih pustolovina u potrazi za hranom. Nakon Zagorovog nestanka on je incijator da se pronađe njegov prijatelj, nije posustao do posljednjeg trenutka, iako ni sam više nije vjerovao da je Zagor živ. Ponekad se pitamo da li je svrha njegovog postojanja u stripovima samo ta da bi upadao u razne nezgode i služio kao sredstvo da bi se unijela opuštena atmosfera i malo humora u priče. Ovdje najbolje vidimo da je on mnogo više od običnog klauna. Da njega, njegove upornosti i vjere u prijatelja nije bilo, Zagor bi najvjerovatnije okončao na pustom otoku.

Espositovci su se odlično uklopili u ovu epizodu. Izvrsno su nacrtali cijeli strip, pogotovo mi se dopada kadriranje scena gdje je Zagor iznemogao. Lica glavnih junaka su prepoznatljiva, ali ipak se drže sopstvenog stila kadriranja i sjenčenja. Šta reći osim bravo Burattini i bravo Espositovci.

Nema komentara:

Objavi komentar