utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Tajna na mapi

Novi autori su po meni uvijek interesantni, imaju nešto novo i svježe da kažu, priču da ispričaju, a nisu istrošeni u svakodnevnom pisanju scenarija. Neki od njih svojim pričama daju sopstvene note, odmiču od poznatih mustera koliko im je to dozvoljeno, samim time unose svježinu u dotični serijal za koji pišu. U ovoj epizodi imamo jednog maskiranog ubicu koji pokušava da se dograbi komadića mape na kojoj je označeno ukradeno zlato u vrijednosti od 35.000 $. On sakuplja te dijelove od vlasnika koji su nekoliko godina unazad sakrili blago i nacrtali plan na mapi sa mjestom gdje je skriveno.

Sve to je ostavilo pomalo čudan osjećaj. Zašto im je potrebna mapa ako već znaju gdje su sakrili zlato? Da ne pate slučajno od amnezije? Možda su ipak savjesni ljudi i napravili su mapu da bi pokupili blago u neko drugo vrijeme, kada se slegne prašina oko svega?! Šta će se desiti ako je nekome od njih već palo na pamet da uzme to zlato, u tom slučaju im karta više ne vrijedi?! Da li je označeno mjesto stvarno to gdje je zlato sakriveno, ili se možda ipak radi o zamci? Ko je maskirani ubica koji ih jednog po jednog ubija, da li je i on jedan od članova grupe sa dijelovima mape? Da, mnogo pitanja, ali to je uvijek tako kada je triler u pitanju.

Autor se tokom epizode poigravao sa nama, nije se znalo ko je maskirani ubica, moglo se samo nagađati. Neke stvari su nam bile ponuđene kao na dlanu, ali možda se ipak radilo samo o zamci. Šta ako nam autor stavlja ubicu pred nos da bi povjerovali i mislili da se radi o jednoj određenoj osobi, dok je pravi negativac neko sasvim drugi? Ili možda je ipak sve jednostavno kako nam se učinilo na prvi pogled? Pa, to možete da saznate kada pročitate priču.

Nisam siguran da li sam ikada prije vidio toliko teksta u jednoj SBE priči kao ovdje, rekao bih čak da ima više oblačića nego u početnim Martin Mystère epizodama. To ne znači automatski da je to loše, ponekad su priče prenatrpane tekstom izuzetno zanimljive i sve drugo do dosadne. Naravno, to nije pravilo, tako je moguće da imamo i sasvim obrnuti slučaj. Vidi se da je autor uživao dok je pisao epizodu, sigurno se ne radi o nečemu što je tek tako odradio da što prije završi. Na veliku žalost ovo je Pellizzarijev drugi i posljednji strip što je napisao za Zagora. Rado bih od njega pročitao više toga, ali iz nekog razloga više nije pisao za našeg junaka. Mi konzumenti možemo od toga samo da profitiramo jer za čitanje ove epizode potrebno nam je najmanje duplo više vremena nego kod ostalih stripova sa identičnim brojem stranica.

Tokom epizode sam se pitao da li je ovo jedan od Chicovih specijala ili se ipak radi o jednoj epizodi regularne serije. Totalno netipično, humorističke scene se pojavljuju na svako nekoliko stranica, kao mali predah u radnji. Čini mi se da je Pellizzari jedan od tipova koji vole da se smiju, zato je ugradio ovoliko humora u priču. Meni se dopao taj način pripovjedanja, daje stripu posebnu notu i izdvaja ga iz mase drugih. Neke scene su naivne, druge izuzetno dobro izvedene i u stanju su da izmame smiješak čitaocima.

U toku epizode pojavljuje se još jednom Doc Lester, propali zubar i jedan od glavnih trapera u Darkwoodu. On i Rohas spadaju među Zagorove najbolje i najodanije prijatelje, prošli su mnoge zajedničke avanture i nerijetko stavljali sopstveni život na kocku da bi pomogli jedan drugom. Nije drugačije bilo ni u ovoj priči, Doc je još jednom pokazao da Zagor uvijek može na njega da računa. Jedan od likova koji ima dio mape je Kenan, vođa drvosječa u jednom lokalnom mjestu. Njegov izgled govori kakav je tip, visok, krupan, metalska bradica i naćelavo ošišan, drugim riječima najgora mora svake buduće punice. Nažalost, njegov nastup je bio prekratak, drago bi mi bilo da ga opet vidimo u nekoj epizodi sa većom ulogom.

Franco Donatelli, po mnogima pored Ferrija najveća legenda Zagorove crtačke ekipe. Ovdje nam i pokazuje zašto mnogi tako misle. Iako je vrhunac njegove karijere bio desetak godina unazad, još uvijek je izuzetno dobar u prikazivanju atmosfere. Središte njegovog crteža su likovi, nije jedan od onih koji troši mnogo vremena na detalje i okolinu, zbog toga je kod mnogih često kritikovan. Ipak, ono što mu najbolje polazi za rukom je prikazivanje ljudskih emocija, bilo da se likovi smiju, plaču ili su bijesni, on to sa svojim crtežom zna da prikaže kao rijetko ko drugi. Mnogi vrhunski crtači imaju upravo problema sa crtanjem izraza lica, kod maestra to nije slučaj. Za njega se govori da je u toku života volio često da se šali i da je bio zabavan tip, to se na neki način može i primijetiti jer način na koji crta Chica je stvarno odličan, sa punom dozom humora.

Dobra epizoda, drugačija od mnogih drugih na koje smo navikli.


Nema komentara:

Objavi komentar