utorak, 2. rujna 2014.

Zagor specijal: Urota bogova

Da li su Indijanci stvarno toliko praznovjerni kako se uvijek prikazuju u stripovima i filmovima? Ok, jasno je da se radilo o narodu koji nije poznat po naprednoj civilizaciji, ali nisam siguran da su bili baš toliko zaostali i naivni da bi povjerovali u svakakve gluposti. Bilo da se radi o božanstvima, jeftinim trikovima ili sličnim stvarima, izgleda da su vjerovali u sve što im je ispred nosa servirano. Na sličan način su prikazani i afrički crnci i prastanovnici Južne Amerike. Sa jedne strane imamo te priče o naivnosti, sa druge o mudrosti indijanskog naroda. Govori se da su znali dosta toga o zvijezdama i mnogim drugim stvarima, više nego što se to pretpostavlja, takođe njihovi vračevi su većinom predstavljeni kao mudri i inteligentni, pa ipak kada se pojavi neki prevarant sa jeftinim trikovima oni vjeruju automatski u magiju i višu silu.


Ovdje upravo imamo jedan primjer indijanske naivnosti, cirkusanti i prevaranti su uspjeli da ubijede Indijance da su bogovi služeći se raznim trikovima. Boselli je sve to dobro zamislio, ali neke stvari nisu baš ponudile efektivne odgovore, mada se autor potrudio da sve razjasni. Na primjer nikako ne kontam kako je došlo do reflektiranja likova na nebu, na donjoj slici imamo objašnjenje, ali sve mi to djeluje poprilično neuvjerljivo i neizvodljivo. Takođe, scena kada jedan od bogova bljuje vatru iz usta nisu baš efikasno predstavljene, navodno uz pomoć te vatre se pale šatori, ali domet jednog gutača vatre u stvarnosti nije veliki, tako da nije logično da se uz pomoć tog trika zapale šatori koji su udaljeni više desetina metara. Ostale stvari takođe nisu baš uvjerljive, jak vjetar proizveden uz pomoć mašine na otvorenom prostoru je skoro pa neizvodljiv, čak i u vrijeme današnjeg tehničkog napretka tako nešto bi bilo teško napraviti. Pored tih otvorenih pitanja oko trikova, cijela priča je ipak interesantna, najviše zbog odnosa i prvog susreta Tonke i Zagora, kao i zbog sam priče.
Zagor i Tonka su krvna braća, to smo odavno znali, ipak nikada do sada nismo imali priliku da doznamo kako je došlo do toga. Iako su se njih dvojica sreli na okupu poglavica gdje se Zagor prvi put prezentovao, ovo je bilo prvi put da razgovaraju i oficijelno se upoznaju. Već od samog početka njihov odnos se osniva na prijateljstvu i povjerenju, zajedno su prošli dosta toga i sigurno je da se vole kao prava braća. Kao i u svakom bratskom odnosu, tako i kod njih sa vremena na vrijeme dođe i do svađe, prije svega mislim na događaje iz epizode “Tonkin gnjev”, ali i pored toga nesuglasice su uvijek uspjeli da razriješe i još uvijek je Tonka jedan od ljudi kojem Zagor može bezuslovno da vjeruje.

Jedan od najvažnijih likova ove epizode je Ahta, Tonkina žena. Izgleda da se razlikovala dosta od normalnih skvo, bila je inteligentna, oštroumna, hrabra i požrtvovana. Tonka je čak rekao da je prava žena ratnik, što nije ni daleko od istine s obzirom da se borila na njegovoj strani protiv neprijatelja. Jasno je da je iznad svega volila svoga muža, isto tako da je on nju volio. Ne treba zaboraviti da Tonka poslije njene smrti do današnjih epizoda nema još uvijek novu ženu, mada kao poglavica ne bi trebao da ima tih problema. Šteta što je tragično okončala, ostavila je pozitivan utisak i mislim da bi bila i više nego interesantan lik u serijalu. Kažu da iza svakog muškarca stoji jaka žena, Ahta je dobar primjer da tu ima istine.

Marcello se u svom prvom stripu na Zagoru potrudio da ostavi dobar dojam, što mu je i pošlo za rukom. Oduvijek mi se sviđalo kako crta Indijance, pogotovo poglavice sa perjanicama. On nije jedan od brzopletih crtača, vinjete su većinom dobro popunjene sa svim detaljima, jedino ima problem kada crta likove, pogotovo cijelo tijelo, to mu nije jača strana. Ferri je nacrtao originalnu naslovnicu prema jednoj slici iz stripa, ali ne može se reći da je ispala vizuelno dobro.

Nema komentara:

Objavi komentar