utorak, 2. rujna 2014.

Zagor specijal: Kineska sekta

Nisam nikad nešto posebno gotivio epizode sa Kinezima i Japancima u SBE stripovima, vjerovatno se radi o tome da nisu predstavljali atraktivne protivnike i da priče sa njima ne mogu da se pohvale da su kvalitetne. Sigurno je da se pojavi sa vremena na vrijeme neka epizoda koja je izuzetak, ali to nije dovoljno da promijenim mišljenje o tim likovima unutar pomenutih stripova. Mislim da je to šteta, upravo ti narodi obiluju bogatom kulturom i tradicijom, tako da su priče u kojima se pojavljuju trebale da budu atraktivnije.


Ovo je druga i posljednja epizoda koju je napisao Pelò. Poslije katastrofalne i kičaste priče “Obojeni Čovjek”, pomalo je iznenađujuće da je dobio još jednu šansu, ali dobro, sada su urednici napokon vidjeli da nema smisla da mu daju i treću šansu. Cijela ideja nije loša, pogotovo dio sa borbama u arenama, međutim, izvedba je baš loša. Nisam ni sam siguran da li je to do prijevoda ili se radi o originalnom tekstu, ali dijalozi su totalni trash, jedni od najgorih koje sam mogao da vidim u Zagorovim stripovima. Na nekim mjestima nisam ni sam bio siguran da li autor pokušava da uvede malo humora u priču ili je to stvarno ozbiljno mislio. Na nekih tridesetak stranica proteže se trka kroz pet arena, bez sumnje najzanimljiviji dio priče. U prvoj areni Zagor i ekipa se sudaraju sa nekih tridesetak dobro izvježbanih i naoružanih boraca. Ono što mi je odmah palo na pamet je da ako je toliko teško već u prvoj areni, kako će tek biti kasnije. Ubrzo je došao odgovor na moje pitanje, svaka naredna arena je imala lakše prepreke od prethodne. Pomalo nelogično, ali tako je. U drugoj areni na red su došli ratnici naoružani lukom i strelicama, dok su naši junaci imali male štitove kao zaštitu. U trećoj areni areni polili su Zagora i ostatak ekipe petrolejom dok su ih protivnici sa zmajevim maskama pokušali da zapale. Četvrto iskušenje je nosilo nešto manje bezopasnu kušnju tako što su oni koji su ostali živi napadnuti sa otrovnim buzdovanima. Na kraju je jedino Zagor uspeo da dođe do posljednje arene gdje ga je čekao neki tip sa oklopom i mačem. Zagor ga je vrlo brzo savladao na jedan totalno glup način; oborio ga je na zemlju, tako da ovaj više nije mogao da ustane i potom ga zadavio. Da je bilo malo više logike ove prepreke su trebale ići obrnutim redoslijedom. U epilogu slijede okršaji sa kineskom vojskom i šefovima.

Jedan od najinteresatnijih likova u priči je Ebergull, traper koji za svaku priliku ima pravu riječ. Već u prvoj areni, kada je njih osmoricu napalo preko trideset dobro naouražanih ratnika, on je sasvim hladnokrvno im rekao: “Predajte se!” Ja da sam bio jedan od Kineza vjerovatno bih se srušio na pod od smijeha! Svaki naredni komentar ovog lika je imao pomalo kultni status, ne zbog toga što je to autor namjerno uradio, više jer su dijalozi stvarno dno dna. Ebergull me podsjetio pomalo na Starra iz serije “Preacher”, samo što je Ennis u svom djelu znao šta radi i u kojem pravcu ide. Ostali likovi su po poznatoj šemi i nisu vrijedni da se spomenu.

Torricelli ovdje uopšte ne blista kako smo to od njega navikli u posljednje vrijeme. Izgleda da se prepustio kvaliteti scenarija pa je i sam odlučio da pruži samo toliko koliko je potrebno. Imao je nesreću da po drugi put upravo on bude taj crtač koji je osuđen na rad sa Pelòm. Ferri je takođe nacrtao prosječnu naslovnicu sa nekim tamo sumo borcem koji se uopšte ne pojavljuje u priči. Strip je jedan od onih koji služe samo zato da bi se popunila kolekcija.

Nema komentara:

Objavi komentar