utorak, 2. rujna 2014.

Zagor specijal: Kamen koji ubija

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. 



Uvijek je interesantno vidjeti kako su ljudi u svojoj pohlepi za bogatstvom spremni na sve, ubijati, mučiti i raditi sve ostale stvari samo da bi na lak način došli do, po njihovom shvatanju, života u kojem bi uživali. Na žalost, ovaj strip nam na jedan realističan i strašan način pokazuje okruženje i svijet u kojem se nalazimo. Ostavimo na momenat veliki dijamant na stranu, ostaje jedna priča koja je svakodnevnica u svijetu, bilo da se radi o pojedincima ili cijelim državama koje vode ratove da bi imali više nego što im je potrebno.

Nije to nešto što je počelo danas ili juče, od kada je svijeta i ljudi postoje oni koji su za materijalni dobitak spremni na sve, pa i samom đavolu dušu da prodaju. To je nešto što je jače od ljudi, geni, žeđ za bogatstvom kao i okrutnost kada se neki nađu u vanrednim situacijama kao što su rat ili migracija. Naravno da je novac u životu važan, svi mi radimo da bi mogli jesti, imali krov nad glavom ili auto, ono što nas dijeli od onih loših je što neki od nas to pošteno rade, imamo krvave ruke od posla a ne od ljudskih žrtvi od kojih otimamo. Teško je reći da li su svi ljudi zli koji idu preko leševa da bi došli do bogatstva, možda su do juče bili normalni i onda su došli do iskušenja koje im se nametnulo i nisu mogli da odole. Šopenhauerov citat na početku recenzije govori više od hiljadu riječi, ali to neki tek shvate kada dobiju ono što toliko žele.

Novac nije sve, njime možeš kupiti:
Kuću, ali ne dom;
čas, ali ne vrijeme;
položaj, ali ne ugled;
krevet, ali ne san;
knjige, ali ne znanje;
lijekove, ali ne zdravlje;
krv, ali ne život.

Koliko daleko može da se ide da bi se došlo do bogatstva? Ubiti, ukrasti, slagati, gdje je granica između velikog i malog zla? Koliko svi mi imamo čistu savjest po tom pitanju? Koliko daleko bi bili spremni da idemo da bi došli do određenog cilja? Razbojnici u ovom stripu su na kraju svog puta vjerovatno shvatili da nije vrijedno sve rizikovati zbog materijalnog bogatstva, pogotovo ne ono što je za sve nas najdragocjenije, naš život. U svojoj pohlepi nisu birali sredstva da bi došli do cilja, svirepo su mučili jednog slijepog starca do smrti i spremni su bili ići preko mrtvih da bi se dočepali dijamanta, za kojeg u stvari nisu bili ni totalno sigurni da li postoji. U sudnjem času su vjerovatno to shvatili, ali tada je bilo prekasno. Digging Bill, čovjek koji lovi blago jer mu je to hobi i opsesija i ne radi to zbog bogatstva, je od druge sorte. On je spreman na mnogo toga, ukrasti, slagati i prevariti, ali ne i ubiti da bi ostvario svoj životni san. To su stvari po kojima se razlikuje od razbojnika, zbog toga nam je simpatičan i ima čast i zadovoljstvo da ga Zagor i Chico smatraju svojim prijateljem. Očigledno da težina grijeha odlučuje o tome da li se nalazimo na strani dobra ili zla, a ne sam grijeh, jer niko od nas nije bez grijehova. U cijelu ovu priču ubacićemo i naše glavne junake, Chica i Zagora. Chicu novac nije toliko bitan, dovoljno mu je da ima toliko da utaži svoju glad, tj. otprilike sav novac u Darkwoodu mu nije dovoljan. Već smo ga u više navrata vidjeli pohlepnog, u potrazi za bogatstvom gdje je nerijetko na kraju ispao žrtva nekog prevaranta. Zagor ipak cijeni prave životne vrijednosti, pomaže prijateljima i ljudima u nevolji nikada ne pitajući za financijsku odštetu. Često u svojim avanturama rizikuje i vlastiti život za svoje ideale, sama spoznaja da je napravio nešto dobro je za njega najveća nagrada. Mnogi od nas ne mogu zamisliti da postoje takvi ljudi u realnom svijetu, pa ipak može se sa sigurnošću reći da ih ima.
Ne zaboravimo ni Indijanace plemena Wuwukami. Oni štite dijamant manje iz materijalnih razloga, više zbog praznovjerja. Ipak i tu se može reći da se radi o materijalnom fanatizmu, jer i oni su spremni život da daju da bi sačuvali ono što smatraju da je njihovo, ono što im u stvari nikada nije ni pripadalo, ali su to ipak ljubomorno čuvali i branili svojim životima.
Cijela priča se vrti oko ogromnog dijamanta, mada se osim u uvodu pojavljuje tek u završnom dijelu. Ono što se o njemu zna je to da je u obliku meteorita došao na zemlju i da u dodiru sa suncem ispušta zrake koje su u stanju da oslijepe ili čak ubiju čovjeka. Oko dijamanta je napravljen misterij, tako da na kraju epizode ostaje dosta toga u vezi dragocjenog kamena nerazriješeno, što je možda i bolje nego da se autor potrudio da nas davi silnim objašnjenjima koja bi sigurno skrenula priču sa pravog puta i uništila odličnu atmosferu ove epizode.
Kao što ste mogli da primjetite na slikama iz recenzije cijeli strip ima mračnu atmosferu propraćenu izuzetno brutalnim scenama. Pucanje direktno u glavu, mučenje vatrom, raspadanje glave, to su samo neke od horror scena koje mogu da se nađu u ovom stripu. Toninellijev cilj nije bio da napravi horror epizodu, ali se potrudio da doda slašerske elemente. Od prve stranice vlada napetost i, kako se u narodu kaže, osjeti se zlo u vazduhu. Meni su se oduvijek dopadale ove mračne priče, “Sveti breg”, “Sindrom Belzebul”, kao i epizode sa velikim neprijateljima Kandraxom i Rakošijem, sve te su imale posebnu atmosferu koja je poznata u Zagorovom serijalu. Ova epizoda je jedna od tih, dobro izvedena što se možda i ne može zaključiti na prvi pogled kada se pročita naziv stripa. Možda je za neke čitaoce previše nasilja u ovoj epizodi, ja smatram da je perfektno usklađeno cijeloj priči koja vapi za brutalnim scenama. Teško je reći gdje je Toninelli našao inspiraciju za ovu epizodu, moguće da je to uradio nakon što je pročitao jednu priču H.P. Lovecrafta ili gledajući jedan od filmova sa Indianom Jones, u svakom slučaju možda je ideju našao negdje drugdje, ali napisao je jedan originalni scenario.

Gallieno Ferri je odradio fenomenalan posao, podržao je maksimalno svojim crtežom duh priče i sigurno je velikim dijelom zaslužan za kvalitet epizode. Već nam je poznato da je strip medij u kojem treba da kooperiraju crtež i scenario da bi se napravila jedna dobra epizoda, to je u ovom slučaju odlično iskombinirano i na kraju se dobio rezultat sa kojim fanovi treba da budu zadovoljni. Naslovnicu je Ferri solidno nacrtao, opisuje na najbolji mogući način priču, mada je to moglo na neki drugi način još bolje da se odradi, prije svega mislim na zrake koje su mogle na neki efikasniji način da se urade.
Sve u svemu jedna izuzetno dobra i mračna epizoda koja je odlično spakovana i razrađena na 128 stranica. Ponekad se desi da se upravo zbog ograničenosti stranica cijela priča na kraju zbrza, to ovdje definitivno nije slučaj.

Nema komentara:

Objavi komentar