utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Sindrom Belzebul

Burattini već u svojoj prvoj epizodi pravi zajedno sa majstorom Ferrijem jednu od njegovih najboljih priča, kao i posljednju vrhunsku epizodu Zagora u Zlatnoj Seriji.

Epizoda počinje sa uobičajenim Chicovim problemima. Ovoga puta upada u nezgodu sa jednom udatom ženom i kako će drugačije da bude, završava negativno po njega. Već ova simpatična nezgodica na nekoliko stranica ima više humora nego većina kasnijih stripova sa Chicom koje je odradio Gamba. Što biva kad muža uhvati latinskog ljubavnika na djelu…

Zagor sa prijateljima traperima odlučuje da pređe dio puta, međutim atakiraju ih razbojnici sa fatalnim posljedicama, jedan mladi traper je ubijen. Ono što ovdje miriše na standardnu priču, uzima na sreću preokret i ne nastavlja se sa centrom radnje traženjem i kažnjavanjem razbojnika. To smo dosta puta vidjeli ne samo u Zagoru već i u drugim western stripovima poput Texa i Kena. Sljedeći razbojnike dolaze do tajne tvrđave takozvanih „Green Jackets“, međutim već pri samom dolasku napadaju ih mutirana čudovišta propalog vojnog eksperimenta. Zbog neočekivane nove zajedničke opasnosti, Zagor i razbojnici se udružuju u borbi protiv novog i opasnog neprijatelja. Ovaj dio priče je na sličan način prikazan i u mnogobrojnim filmovima kao npr. Independence Day, kada se cijeli narod, zaraćene države udružuju u borbi protiv aliensa. Prije nego što Zagor otkriva cijelu istinu, nailazi u borbi na jednog mutiranog vojnika kojeg prepoznaje, kapetana Hunta. Taj užas koji ga toliko zbunjuje da ostaje na momenat kao paralizovan, koštao ga je skoro života. To novo otkriće da su ta čudovišta nekad bili ljudi, primjećuju i nešto kasnije kada jedan od razbojnika mutira tako reći pred njihovim očima i napada ih besumice, ne razlikujući prijatelje od neprijatelja. Sama ideja da ljudi mutiraju udišući gas je stara koliko i sami zombi filmovi, tako da se više puta upotrebljavala ova verzija u nedostatku objašnjenja.

Likovi koji se pojavljuju u ovoj priči imaju svi sporednu ulogu, jer su u prvom planu čudovišta. No, to nije toliko važno, jer bi u suprotnom imali jednu od standardnih priča. Glavne uloge kod bandita imaju Kolbern i Kehoe, dva negativca kao iz kataloga.

Kolbern je vođa bande, obučen kao pravi revolveraš, sa povojem oko jednog oka, fizički na izgled slab, inteligentan i okrutan. Kehoe dijeli samo karakter svoga vođe, inače je u svim drugim stvarima totalna suprotnost. Ironijom sudbine upravo Kehoe ubija svog šefa pri kraju epizode.

Gallieno Ferri još jednom fenomenalno stavlja u scenu cijelu priču i pravi atmosferu po kojoj je poznat, tako da čitalac čita cijelu priču u jednom dahu. Odlično je dočarao strah koji imaju likovi u priči, pogotovo kod scena kada Zagor i ekipa pokušavaju da pobjegnu u tvrđavu, te kad se Zagor baca u jamu sa čudovištima da bi pustio protivotrov. Iskreno, u ovoj sceni se pojavljuje mali sindrom Velikog Bleka, s obzirom na koji superiorni način on to radi. Na sreću takvih scena u cijeloj priči je bilo malo, jer najveća draž i jeste kad junak nije nepobjediv. Ovdje je Zagor i prikazan kao čovjek koji je u nekoliko situacija mogao i da izgubi glavu da mu njegovi pratioci nisu priskočili u pomoć. Ni u jednom momentu se ne može stići dojam da je priča rastegnuta ili zbrzana, što se vidi da je Burattini perfektno isplanirao epizodu od početka do kraja.
Sama priča jasno govori da je Burattini bio inspirisan raznim zombi filmovima, pa njegova mutirana čudovišta liče na ukrštanje zombija i vukodlaka. Dosta je puta „Bure“ bio kritikovan, pogotovo u njegovim kasnijim pričama, međutim tu na početku svog rada na Zagoru sjajno je odradio posao. Kod njega se mora i dodati da je puno radio i sa drugim crtačima pored Ferrija, tako i u ovom slučaju ko zna kako bi priča bila odrađena da je radio neki drugi crtač, poput Chiarolle ili Sediolija.

Ako se za išta može reći da je slaba tačka, onda je to naslovnica epizode „Sindrom Belzebul“, koja je iskreno rečeno mogla i bolje da ispadne. Zagor stoji na ulaznim vratima jedne kolibe i gleda prema mrtvačkoj glavi koja je servirana na stolu kao ručak, nedostaje još samo tanjir. Katastrofalno je odradio sjenku preko Zagorovog tijela, tako da bih na prvi pogled rekao da se Zagi valjao negdje po blatu. Naslovnica „Protivotrov“ je fenomenalno urađena i u ono vrijeme me je privukla da kupim ovaj strip, a odmah potom nabavim i ostatak priče. Dnevnik je za prvu epizodu „Čiko zavodnik“, našao još jednom loše rješenje, stavili su jednu naslovnicu od Mikice. U stvari ovaj prvi dio počinje u originalnom izdanju jedne druge priče koja je u Zlatnoj Seriji objavljena kao epizoda „Dijablarova sudbina“, a kako znamo u ZS su nadovezivanje priča u originalu naši popunjavali drugorazrednim stripovima.

Od svih epizoda koje je izdala ZS, ova je posljednja koja je vrijedna da se spomene. Početak Burattinijeve ere i nagovještaj za kraj jednog drugog perioda, onog s kojim smo odrasli.


Nema komentara:

Objavi komentar