utorak, 2. rujna 2014.

Zagor predstavlja: Chico Istraživač

Nije majmun kriv što je od njega postao čovjek.

Moreno Burattini, glavni Zagorov urednik i scenarista, Nevjerovatan je njegov životni put od običnog fana pa sve do glavnog čovjeka serijala. To je nešto o čemu većina ljubitelja stripova sanja, da postanu dio ekipe svog omiljenog junaka i da aktivno odlučuju o avanturama u stripu. Italijanima je to mnogo lakše nego našim ljudima, glavna prepreka je jezik. Perfektno poznavanje italijanskog je jedna od osnova da bi se čovjek mogao ubaciti u SBE, mada ima i izuzetaka, ali ti ljudi nisu bilo ko, neki od njih su poznata imena u svijetu stripa, pa tako im nije ni problem ući u autorski odjel. Ljudi poput Segure su izuzeci.
Kod crtača je taj put mnogo lakši, nije potrebno nužno poznavanje italijanskog jezika da bi se dospjelo u tim. Takvih primjera je kod crtača mnogo više nego kod scenarista. Burattini je oduvijek obožavao Zagora, bio je aktivan i napravio je nekoliko pokušaja pisanja scenarija, sve do momenta dok nije skrenuo Sergiovu pažnju na sebe i ostvario svoj dječački san. Ostatak je istorija, kroz naporan rad uspjeo je s vremenom da se postavi na čelo Zagorove ekipe, što je nadmašilo njegove želje čak i najluđim snovima. Da li postoji nešto ljepše?! Raditi ono što je čovjeku najveća strast, takvi ljudi mogu za sebe reći da su uspjeli u životu, barem kada je u pitanju poslovni dio.

Prva Zagorova priča koju je Burattini napisao je epizoda „Sindrom Belzebul“, međutim ono što je manje poznato je to da to nije prva njegova priča koja je objavljena kompletna u Italiji, naime njegov prvi strip koji je izašao je upravo jedna epizoda iz Chicovog serijala: „Chico traper“. U tom istom mjesecu, u maju 1991. godine, izašao je i „Sindrom Belzebul“, ali samo početak priče. Dakle, od samog početka Burattini je bio vezan za Chicove specijale, sasvim moguće da je zbog svoje vesele naravi ostavio dobar utisak na Sergia Bonellija, tako da je ovaj pomislio da je ovaj pravi čovjek za jedan vedar serijal ispunjen humorom, kakva bi trebala biti ova edicija. Međutim, ne može se reći da je misija ispunjena, upravo od tog sedmog broja počinje strmoglavi sunovrat edicije. Burattini, kao i njegove kolege koje su pisale za ovu seriju, nisu se baš proslavili obilnim humorom i dobrim idejama. U ovom slučaju se ispostavilo da ljudi koji vole da se smiju, nisu nužno i lično dobri komičari. Kod Burattinija se često može da vidi nemoć da smisli dobar geg, pa mu se gotovo sve svodi na „prislini humor“, drugim riječima na situacije koje obiluju nasilnim scenama. U njegovim pričama skoro na svakoj stranici Chico dobije po glavi, dupetu, batine svih vrsta. To je ujedno i njegov najveći adut, tući Chica, pa kome je to smiješno, ima sreće i može da priča o tome da je pročitao dobar humoristični strip. To i jeste jedna od najvećih tragedija ovog serijala, Burattiniju nikad nije uspjelo da prikaže na efikasan način taj takozvani „noir“ humor, poznat po komedijama iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, iz vremena kada su filmovi još uvijek bili bez tona. Osim toga, to stalno vraćanje kroz flešbekove, zaista je postalo naporno s vremenom. Saznali smo već u prve četiri epizode edicije i više nego što je bilo potrebno o Chicovoj prošlosti, sasvim je nepotrebno bilo to razrađivati na mali milion dodatnih epizoda. Upravo toj Burattinijevoj nemoći da napiše dobru humorističnu epizodu, kao i nedovoljno odgovarajućem Gambinom crtežu, možemo da zahvalimo zašto je ova edcija trenutno stavljena na led. Koliko god Burattini volio Zagora, nikada nije uspjeo da postane drugi Nolitta, nažalost ponekad mi se čini da mu to i jeste cilj, umjesto da gradi svoje kraljevstvo, on pokušava da imitira jedno drugo, zastarjelo doba. Ukratko, tandem Burattini i Verni nikada neće biti kao Nolitta i Ferri, jedino što mogu dobiti je reputaciju loših kopija.

Profesor Lookford je zaista jedan simpatičan lik, pravi fanatik i čovjek koji je svim svojim srcem i dušom predan svom poslu. Njega smo upoznali već ranije, znamo da obožava kukce i da je njima posvetio svoj život, tako je krenuo u potragu sa insektom pisumom alatumom, krilatom kukcu naliku zrnu graška. Ispostavilo se da je Chico odgovoran za izumiranje te vrste, međutim u ovoj epizodi saznajemo da nije tako. Pisum alatum se opet pojavio i to baš u Darkwoodu. S obzirom da profesor nije baš rođen pod srećnom zvijezdom, možete da pretpostavite kako se završio ponovni susret sa ovom ugroženom vrstom. U ovoj epizodi na scenu stupa opet going-going, jedna od najčudnijih životinja iz Zagorovog svijeta. Kao i pisum alatum, tako i going-going važi kao posljednji svoje vrste, sve dok se ne dokaže drugačije. S tijelom kengura, kljunom jednog patka, frizurom Mohawka, going-going izgleda kao nemogući miks nekoliko živih bića. S obzirom da je svaštojed, guta sve moguće, čak i metal, nije teško zaključiti u kakvim je odnosima sa Chicom, nesuđenim bratom po proždrljivosti. Pretpostavljam da je za Chica ova životinja veći neprijatelj od Hellingena, Kandraxa i Rakosija zajedno. Ako se neko slučajno pita zašto pišem imena ovih bića malim slovom, radi se o vrstama, a ne o imenima, slično kao medvjed i komarac. Ovaj primjerak going-goinga nikada nije lično imenovan, znamo ga samo po imenu vrste. Žao mi je što Lookford nije dobio više prostora u ovoj epizodi, vidimo ga isključivo na početku i kraju priče, ostatak stripa posvećen je još jednom jednoj od Chicovih priča iz vremena dok još nije sreo Zagora. Mislim da je to šteta, priča bi bolje funkcionisala da se odvijala u aktuelnom vremenu, nego što smo još jednom mogli da vidimo jednu nebitnu avanturu iz prošlosti. I da, još jednom je nerviralo vidjeti Burattinijev čudni smisao za humor, gotovo da nije bilo stranice gdje Chico nije dobio batine. To može da bude smiješno jednom ili dvaput, ali ako se isti fazon ponavlja stalno, onda to postaje dosadno. Da ne pričam o tome da su i većina drugih stripova iz ove edicije napravljeni na skoro identičan način. Šteta, potencijal ove priče nije iskorišćen, još jednom je Burattini pokazao da mu nedostaje kreativnosti.

Gamba nije loš crtač, on je čovjek koji je bio prilagođen dobu u kojem je crtao, tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina. Taj njegov stil je odgovarao pričama tog doba, ali problem i jeste u tome što je njegov crtež pregazilo vrijeme. U novije doba pojavili su se ljudi sa novim stilovima, strip je evoluirao, u takvim slučajevima crtač se mora ili prilagoditi novom vremenu, ili povući sa scene. Devedesete su donijele renesansu u SBE, strip je vizuelno postao drugačiji, to je bilo vrijeme gdje u toj izdavačkoj kući više nije bilo mjesta za Gambu. Ipak, zbog prijateljstva sa Sergiom, on je i dalje crtao, nažalost njegovi radovi su u to doba bili isključivo na Zagoru. Imam osjećaj da je Chico specijal mogao još i ranije da se završi, ali Sergio, sentimentalan kakv i jeste bio, nije onda više mogao da upošljava svog starog i odanog prijatelja, zbog toga je edicija morala da pati, tek toliko da bi Gamba mogao jednom godišnje da ubere koji dinar. Nije to slučaj samo sa ovim crtačom, Chiarolla i Cassarovi, ljudi u poodmaklim godinama, su takođe na kraju svojih puteva pronašli put do Zagora. Pomalo glupo reći, ali ispada da je Zagor utočište za ljude koji više nisu mogli da održe korak sa evolucijom stripa. Kako bilo, nije to daleko od istine. No da ne ispadne da se o Gambi piše samo u negativnom kontekstu, imao je on i svojih zlatnih momenata. On je najzaslužniji za popularitet Malog Rendžera, junaka koji je u prošlom vijeku imao solidnu karijeru, pogotovo je bio omiljen na našim prostorima. Legendarna Ani Četiri Pištolja spada u najveće kultne ženske likove koji su ikada stvoreni. Ali, kao što je slučaj i sa Malim Rendžerom, tako je i sa Gambom, bili su aktuelni u svoje vrijeme, dio istorije, ali njihovo vrijeme je prošlo. Gambina egzistencija u svijetu stripa, poslije Kita Tellera, nije ništa drugo do mrcvarenje.

Nema komentara:

Objavi komentar