utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Morska strava

U toku devedestih godina došlo je do naglih promjena u ekipi autora Zagorovog serijala. Toninelli je već dugi niz godina bio glavni urednik, međutim došlo je do pada prodaje, iako brojke nisu bile toliko niske da bi se serijal ugasio, očita je bila tendencija pada, tako da je Sergio Bonelli odlučio da reaguje na vrijeme dok ne bude kasno. Ne samo da su došli novi crtači, koji su svojim stilom dosta odudarali od klasičnog Ferrijevog crteža, već je došlo do izmjene na vrhu uredništva. Mauro Boselli je preuzeo dirigentsku palicu i sa svojim pričama dao nam jedan sasvim novi pristup našem junaku. Poslije raznih eksperimenata, odiseje po Sjevernoj Americi i nekoliko ljubavnih priča, došla je na red i ova epizoda, po mnogima najbolja iz cijele Bosellijeve ere.

Ovu priču su obilježila dva nova lika, Wolfingham i Cain. Ono što možda nije vidljivo u ovoj epizodi je činjenica da će Wolfingham sa vremenom postati jedan od najvećih Zagorovih neprijatelja, što će naredne priče sa ovim likom to da i potvrde. Ne bih sada da ponavljam već rečeno u samoj recenziji, niti bih da prepričavam radnju, već ću se malo pozabaviti odnosom Zagora i Caina, kao i Bosellijevom načinu pripovjedanja.

Očigledna je Bosellijeva fascinacija likom Solomona Kanea, ovdje je autor namjeravao da stvori jednog lika potpuno ravnopravnog Zagoru, s obzirom na odjek ove epizode i popularnost kod fanova, to mu je i pošlo za rukom. Ono što je upadljivo je međusobno ulizivanje između ova dva lika, skoro pa u toj mjeri da to pomalo graniči na banalnost. U kasnijim epizodama u kojima se pojavljuje Cain, taj se odnos još više razvija u tom pravcu. Skoro pa licemjerno njih dvojica daju jedan drugom komplimente, stavljaju jedan drugom do znanja kao da nije moguće ispuniti misiju bez pomoći ovog drugog, što u realnosti i nije baš slučaj. Pogotovo Zagor je čovjek koji se u toku vremena borio sa mnogim opasnostima, nikada nije ostavio utisak da mu je neophodna pomoć od drugih likova, ovdje je u neku ruku presrećan da ima Caina na svojoj strani.

Da li je Zagor postao umoran? Da li mu je dosadilo da se sam nosi sa svim problemima ovog svijeta, pa tako u Cainu vidi čovjeka koji bi djelimično mogao da mu skine to breme sa leđa? Sve je to i više nego upitno. Sjetimo se samo slučaja Supermike, lika kojeg je Zagor mogao da pridobije na svoju stranu, ali iz sebičnih razloga to nije uradio. Da je u kojem slučaju Zagor bio nešto opušteniji u svom odnosu sa Supermikeom, vjerovatno bi u njemu našao čovjeka na kojeg može da računa, ali ne, kod njega je Zagor na samom početku udario jedan drugi pravac. Kod Caina je dobro pazio da ne dođe do toga, nije htjeo da ponovi istu grešku, tako je sve od sebe dao da uspostavi bratski odnos sa ovim likom. Možda se radilo o strahu da ne dođe do sličnog razvoja događaja kao Supermikeom, tada je naš junak bio na ivici poraza. Možda se boji da Cain ne bi dovršio ono što je jednom Supermike započeo, pokazao Zagoru njegove granice i stavio mu do znanja da nije nepobjediv i da je za neke stvari važnija sreća od fizičkih i mentalnih sposobnosti. Sve to baca sumnju na tu priču da se Zagor drži mota: “Bolje ga imati na mojoj strani, nego protiv!” Taj osmijeh i oduševljenje na Zagorovom licu, koji ima u ovoj epizodi i narednim gdje se pojavljuje Cain, na mene ne djeluju nimalo uvjerljivo. Imam osjećaj da bi Zagor ipak bio najsrećniji da više nikada u životu ne sretne Caina, ali mu ovaj ipak svako malo prelazi preko puta. Ne samo Zagor, tako i Cain naziva Zagora bratom. Zašto? Da li i Cain ima iste strahove kao i Duh Sa Sjekirom? Da li se i on boji da je sreo šampiona dostojna sebi? Pokušava li i on da izbjegne sukob u kojem bi se saznalo ko je glavni baja? Ili je možda jednostavno toliko glup i pao je na ulizivanje i lijepe riječi? Da li je stvarno respekt glavna karika koja povezuje ova dva tipa? Ili je ipak strahopoštovanje i uopšte sam strah od toga da su sreli čovjeka koji može da im parira na poljima na kojima su do sada bili bez konkurencije? Sve je to upitno, činjenica ostaje da Zagor i Cain, pored njihovog različitog pogleda na rješavanje problema, pokušavaju svim snagama da uvjere jedan drugog da su zaista na istoj strani, da nema ljubomore već da su srećni što se mogu da oslone jedan na drugog. Kažem, možda Cain tako i misli, ali Zagora odlično poznajem. Znam da ne trpi konkurenciju na duže vrijeme, pa makar imao koristi od toga. Ukoliko se nekada desi da Cain preseli u USA, sumnjam da će Zagor na duže vrijeme da ga trpi. Prevelik mu je ego, iskoristiće i najmanju sitnicu da bi potencirao sukob između njih dvojice. Zagora bi mučilo pitanje “ko je bolji?”. Ovako, sve dokle je cijeli kontinent između njih dvojice, naš junak se nada da neće biti primoran da se upusti u sve to. Po mom mišljenju taj sukob je neizbježan, prije ili kasnije će se povući pitanje “čiji je duži”.

Nolittin Zagor je bio polu bad-boy, dok je Bosellijev čistunac i svetac. Nije to daleko od istine, samo zar to nije korak unazad?! Treba to malo uporediti sa evolucijom ostalih strip junaka. Američki superheroji kao Superman, Batman, Spider-Man i co., su svi nekada prije bili čistunci. Radili su sve kako treba, radikalnih grešaka nije bilo, jednostavno su bili perfektni, isto kao i Bosellijev Zagor. E sada, u posljednje vrijeme ti junaci su doživjeli promjene, nisu više toliko "čisti" i pošteni, prave greške, puni su mana, nerijetko je to zbog prevelikog ega. Da ne pričamo o masama drugih junaka širom svijeta koji izlaze u ovom trendu zlih momaka. Ono na šta ovdje asociram je da je to otprilike Nolittin Zagor. Stvar je u tom da je Zagor bio pomalo „bad“ dok su svi ostali bili sveti junaci, a onda su ovi postali pomalo rđavi, dok je Zagor postao ono što su oni bili prije pedeset godina. Svjetski trend nam govori da danas biti svetac više nije cool, dok je Zagor upravo to više nego ikada prije. Evolucija? Devolucija? Mislim da je ovo upravo jedan dobar dio gdje se čovjek treba da zapita u kojem je pravcu otišao Zagor od Bosellijeve ere. Zar čovjek koji pravi greške nije realističniji od nekog ko je perfektan? Zar perfektni ljudi uopšte postoje? Zbog svega toga mislim da je Nolittin Zagor itekako realističniji kao osoba od Bosellijevog. Bio je prgav, imao je mane, prevelik ego, previše nervozan, sve te stvari su pasale u profil jednog čovjeka koji je isto tako mogao da bude hrabar i da se žrtvuje za druge. Svi imaju svoje mane i vrline, pa tako i Zagor, mada je to upitno kada ga vidimo u Bosellijevoj izvedbi. Kod Bosellija je problem što Zagor uopšte nema karakterizaciju. U suštini, skoro sve epizode koje je napisao za Zagora mogle su komotno biti i avanture nekog drugog junaka. O Chicu da ne pričam, tek statista, imam osjećaj da bi ga Boselli najradije izbrisao iz avantura. Međutim, da ne ispadne skroz negativno za Bosellija, jer i nije, on je tip koji zna da napravi interesantne epizode za bilo koji serijal, odlično složi priču i dobro je isplanira, ukoliko se radi o lančanoj povezanosti jednog serijala na duge staze, najbolji primjer za to je upravo ova epizoda. Dobar je scenarista, ali ako duže vrijeme radi na Zagoru, onda to nije dobro, stvorio bi jedan totalno novi lik, što bi bilo pogrešno. Zato je najbolje kako i jeste sada, ne piše veći dio epizoda, ali s vremena na vrijeme uleti i unese svježinu u serijal.


Pored svega, ova priča je u kompletu jedna od najboljih novog vremena, bilo zbog scenarija ili atmosferičnog Andreuccijevog crteža, zbog toga i zaslužuje najveće pohvale.


Nema komentara:

Objavi komentar