srijeda, 3. rujna 2014.

Zagor maxi: U zemlji Dakota

Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše želimo, jer ono što ostavljamo, to je dio nas samih; treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi.


Na našim prostorima vlada još uvijek zaluđenost western filmovima, okršaji kauboja i Indijanaca su jedna od omiljenih tema naših naroda, kako na filmu, tako i u stripu. Cijelo to ludilo počelo je tamo negdje sredinom devetnaestog vijeka u USA, glumci poput Johna Waynea i Garyja Coopera osvojili su srcad bioskopske publike. Nešto kasnije su italjanski western filmovi, tzv. špageti-western, uzimali sve više maha i proizveli su nekoliko kultnih filmskih ostvarenja tog doba. Ta popularnost žanra je bila prisutna i u mom djetinjstvu, mi djeca često smo se igrali kauboja i Indijanaca. Ovaj maxi je upravo u klasičnom western maniru, sa dobrom dozom trilera.

Priča počinje sa prodavačima alkolhola koji pokušavaju da prodaju svoj proizvod naivnim i mladim Indijancima. Zvuči poznato? Naravno, jedna od najčešćih tema u Zagorovim pričama, krijumčari alkohola su u to vrijeme izgleda baš bili u modi. Stvar je u tome da su trgovci alkohola tada bili nešto kao danas dileri droge, izuzetno rizičan i nelegalan posao. Daleko od toga da je u to vrijeme alkohol bio zabranjen, u salunima Divljeg zapada tekle su rijeke piva i viskija, ali trgovina ovih prizvoda sa Indijancima nije bila dopuštena. Pretpostavljam da je razlog taj bio jer su Indijanci pod uticajem vatrene vode pravili svakakve pizdarije, pa su na taj način vlasti pokušale da spriječe dodatne incidente. Ono što mi je zapalo za oko još iz prijašnjih epizoda je to da Zagor glumi ovdje apsolutni autoritet. Pojavio se, prebio trgovce, jednom od njih čak na izuzetno brutalan način razbio bačvu od glavu, i održao predavanje u svom stilu. Pitanje je, ko mu daje za pravo da radi tako nešto?! Ok, jasno je da je on branilac reda i mira u Darkwoodu, ali stavite se na momenat u ulogu Indijanaca, zamislite da hoćete da popijete pivo ili viski, a onda se pojavi neki tip, prebije prodavača, a vi, samo ako ste mirni i ako pokažete iskreno kajanje, samo tada nećete dobiti batine. Kako ovo zvuči? Pomalo perverzno, zar ne?! Ukoliko ste tindejžer u mlađem dobu, pa ako vas otac naruži zbog konzumiranja alkohola, pa hajde inekako, ali, odraslim osobama govoriti šta i kako da rade, pa ako ne poslušaju istući ih, sve uz izgovor da je to za njihovo dobro, pa to prelazi sve granice. No dobro, navikli smo već na slične situacije u SBE stripovima, navikli smo na to da Tex i Zagor izigravaju „taticu“ Indijancima, pokušavaju da im fino objasne neke stvari, a ako im to na kulturan način ne upali, onda će upotrijebiti šake, sjekiru i revolver da ubijede drugu stranu u svoja shvatanja. Što je najgore, mi ćemo u stripu uvijek podržavati djelovanja takve vrste, mada bi i sami revoltirali da se nađemo u ulozi ovih paćenika.

Jedna od centralnih tema ove epizode je otmica našeg omiljenog Meksikanca. Nije baš da se tako nešto prvi put desilo, a sumnjam da će biti i zadnji. Zagor polazi u potragu za njegovim prijateljem, ne znajući ni sam koji su razlozi za otmicu. Ono što mi se ovdje svidjelo je to da smo imali dvije radnje koje smo mogli uporedo da pratimo, s jedne strane vidjeli smo Zagora u potrazi za prijateljem, s druge strane Chica i njegove otmičare. Mislim da je to bio dobar potez u ovom dijelu priče. Moglo se to izvesti i na drugačiji način, na primjer da radnja samo Zagora prati, dok bi Chico ostao u sjenci stripa, tj. njegove scene ne bi uopšte bile prikazane, tako bi se nad epizodom nadvila misterija i neizvjesnost. U nekim pričama ta vrsta naracije dobro funkcioniše, ovdje je dobro baš ovako kako je i izvedeno. Kada je u pitanju otmica, nije jedini Chico taj koji je žrtva, takođe je oteta i jedna bijela žena po imenu Elisabeth Anderson. U slučaju gospođe Anderson sve je neizvjesno, ne zna se tačno šta se desilo sa njom, da li je živa ili mrtva, ostaje nam samo da nagađamo. Ukoliko je živa, onda je sigurno oteta od strane Indijanaca i najvjerovatnije je u tom slučaju zlostavljena. U to vrijeme nije bila rijetkost da Indijanci otmu bijelu ženu i prisile je na suživot. To je čak bila velika čast za Indijance, imati suprugu iz loze bijelih osvajača. Što su žene više bile različite od tipičnih skvo, kao na primjer plava kosa i oči, to se više cijenilo u krugovima crvenokožaca. Muž od Elisabeth daje sve od sebe da sazna šta mu se desilo sa suprugom. Ubrzo saznajemo da upravo on stoji iza otmice našeg debeljka, na taj način misli da prisili Zagora da mu potraži ženu. Međutim, cijela priča je ipak mnogo zamršenija nego što to djeluje na prvi pogled. Koji su pravi razlozi Chicove otmice? Kakve veze imaju krijumčari alkohola sa cijelom pričom? Ko je u stvari pukovnik Connors, novi zapovjednik utvrde Pitt? I, možda najvažnije pitanje, šta se desilo sa Elisabeth? Neću previše spojlerovati epizodu, ako želite da saznate odgovore na ova pitanja, pročitajte ovaj maxi.

U prvom dijelu imamo jednu od tipičnih humorističkih scena sa Chicom. On pokušava da na lak način dođe do novca, pa neki samonapravljeni proizvod protiv komaraca prodaje vojnicima. Vjerovali ili ne, još uvijek ima idiota koji nasjedaju na Chicove podvale, iako su dobro upoznati sa njegovim rabotama. Baš je jedan od vojnika izjavio nešto kao da je Chico opet izveo neku svoju prevaru, pa pitam se samo koliko glupi i naivni moraju biti pojedini vojnici da uopšte uđu u bilo kakav posao sa debelim Meksikancem?! Poslije svih nezgoda koje je doživio u toku vremena, čudi me da Chico uopšte smije ući u bilo koje naselje ili tvrđavu u Darkwoodu. U tim spletkama navikli smo da vidimo i Trampyja na njegovoj strani, ovoga puta je Chico ipak u solo akciji opljačkao svoje žrtve. Njegov proizvod protiv oteklina od uboda komaraca je, kako se moglo i očekivati, dejstvovao suprotno od očekivanog učinka. Kakve je sve gluposti Chico u toku vremena smislio, sjetite se samo kada je konjske repove prodavao pod izgovorm da se radi o skalpovima poznatih Indijanaca. Bez obzira kakvu je prevaru izvršio, uvijek je na kraju, na ovaj ili onaj način, debelo za to platio, međutim naš Chico je neuništiv, ne odustaje od svojih poduhvata, iako znamo unaprijed kako se te smicalice završavaju.

Chico je i u ovom maxiju još jednom pokazao svoje zavodničke kvalitete. Duga je lista žena koje su u toku vremena pale na njegov latinski šarm i brčiće kao u Clarka Gablea. Nije ni čudo, koja žena može da odoli njegovom stasu i glasu?! Sjetimo se ljepotice Tikvin Cvijet, zubi kao fasadne cigle i šarm koji opravdava njeno ime. Malo je nedostajalo da ona i Chico stanu na ludi kamen, nažalost spašavanje svijeta je u tom trenutku bio prioritet našeg simpatičnog Meksikanca. Šalu na stranu, navikli smo već na to da se u Chica zaljubljuju najveće rugobe Darkwooda, pa i šire. Nije baš ni naš Chico neka dobra prilika, možda bi trebao da spusti svoje kriterije i da uzme ono što mu se pruža. Ako nastavi da bude ovako izbirljiv, nikada on sexa vidjeti neće. Bilo je tu nekih trzavica i sa ženama koje ne izgledaju loše, sjetimo se epizode „Svratište obješenih“, tu su se neke kurvice baš zalijepile za Chica. Mada, nisu to žene za njega. U priči "Tajna gejzira", naš Meksikanac je bio na dobrom putu da osovoji srce jedne lijepe žene, međutim na kraju se ispostavilo da se ova svakih pet minuta u nekog drugog zaljubi, tako da je i bolje da se Chico sa ovom djevojkom nije upustio u ozbiljniju vezu. E sada, u ovom maxiju imamo jednu Indijanku, sasvim normalnog izgleda, a na prvi pogled djeluje i kao da nije dodirnuta ispod skalpa. Simpatije između nje i Chica su prikazane vjerodostojno, nije se radilo samo o nekom gegu da se nasmije čitalačka publika. Mala Voda je u jednom trenutku čak i rizikovala svoj život da bi zaštitila našeg debeljka. Iako nije baš najjasnije iz kojeg razloga, da li se radilo samo o simpatijama Indijanke prema Chicu, ili je ipak bilo nešto više sa njene strane. Ona nije nijednog trenutka pala na laži našeg debeljka, ipak se čini da je prepoznala njegovu dobru narav i, pa možda čak i iz sažaljenja, pomogla mu. Nažalost, nakon što su ona i Chico oslobođeni iz zatvoreništva, Maloj Vodi se gubi svaki trag i glas u stripu. Šteta, zaista bi bilo dobro da smo vidjeli posljednji pozdrav između Chica i nje, ili barem bilo kakav drugi trag šta se desilo dalje sa mladom skvo. Od svih dosadašnjih potencijalnih debeljkovih nevjesta, Mala Voda je možda čak i najoptimalnija. Nadam se da ćemo je opet vidjeti, prije ili kasnije.

Još jedna od interesantnih stvari u stripu je odnos između Zagora i divljeg konja. Naš junak je očigledno i dobar poznavalac ovih životinja, a da bi se moglo ukrotiti jednog divljeg pastuva potrebno je i biti u dobroj fizičkoj formi, što Zagor svakako i jeste. Nije ovo prvi put da vidimo našeg junaka kako kroti konja, ali ovoga puta je nekako drugačije, ostavlja se utisak da je životinja prirasla srcu našem junaku. On u jednom momentu govori ako se ne vrati da puste konja na slobodu, međutim, Zagor se vratio, tj.ostao je živ, ali se konju gubi svaki trag u stripu. Mislim da je to šteta, Mignacco je izgleda smakao sa uma ovu životinju i tu je pomalo ostalo sve nedorečeno. Mislim da stvarno ne bi bio neki problem da je jednu stranicu izdvojio u kojoj je mogao da prikaže kako Zagor lično pušta konja na slobodu. Upravo neki stripovi sa životinjama mogu da budu dirljiviji nego kada se radi o međuljudskim odnosima, sjetite se samo Kenove epizode „Lovčeva Lilly“. Mislim da ne treba ni spominjati Kapetana Mikija i njegovog konja Napoleona, vjernog prijatelja malog rendžera u bezbrojnim avanturama. Možda i nije izvodljivo kod Zagora uvesti jednog životinjskog prijatelja kao glavnog lika u smislu da bude često prisutan u avanturama Duha Sa Sjekirom, ali kao što sam rekao, ovo je bila šansa da se napravi jedan manji emotivni momenat koji bi ostavio dobar utisak na nas, fanove ovog serijala. Kada već govorimo o kućnim ljubimcima, u ovom maxiju pojavljuje se i jedna medvjedica. Naravno da naš junak i zvijer dolaze u skuob, ali i ovdje može da se primijeti da Zagor ima srce za životinje. Nakon što je medjvjed napao Duha Sa Sjekirom, ovaj je odlučio na kraju da poštedi životinju jer ima mladunče. Iako se ta zvijer sumnjiči da je ubica otete bijele žene, ipak Zagor misli da je medvjedica reagovala instinktivno da bi zaštitila svoje mlade. Baš što se tiče tih okršaja sa zvijerima, mogli smo u toku trajanja serijala da vidimo razne rasplete. Ponekad je Zagor ubio neke od zvijeri s kojima se sukobio, a ponekad je pokazao samilost. To dosta varira i od toga koji autor piše scenario, nisu svi ljudi isti, tako da i među autorima ima ljubitelja životinja koji samo nerado pišu priče u kojima se životinje ubijaju.

Posvetio bih još malo pažnju nekim manje važnim stvarima u ovom maxiju. Je li vam poznata tvrđava Pitt? Znate već, Hellingen, pukovnik Perry...Baš on, Perry, gdje je u ovoj epizodi? On je je tako reći sinonim za tvrđavu Pitt. Gdje je problem, zašto nema pukovnika? Pretpostavljam da je stvar u tome što nisu svi autori dobro upoznati sa serijalom i ličnostima koji su u toku vremena izgradili kontinuitet i svoje mjesto u darkwoodskim pričama. Kod manje bitnih likova to i nije toliko važno, nije baš tako da ljudi znaju svakog indijanskog poglavicu iz Darkwooda, svakog trapera, svakog zapovjednika od malobrojnih tvrđava, ali Perry nije bilo ko, nije jedan od bezličnih likova iz Zagorovog serijala. Imao je u više navrata važnu ulogu u sukobima sa Hellingenom, jedan je od glavnih likova iz epizode „Odred straha“. Mislim da nije dobro to da Mignacco nije upućen u takve stvari, a mogao je i glavni urednik, Moreno Burattini, da mu skrene pažnju na Perryja. Ukoliko je i on to uopšte primijetio, naravno. U današnje vrijeme tehnološkog napretka mislim da nije neki veliki problem ubaciti sve poznatije likove u neki PC program, pa tako ukoliko se želi da ispriča neka priča, da se malo pogleda da li je u prošlosti već bilo važnih likova koji su povezani sa Indijancima iz epizode, ko je vođa utvrđenja i slično.

Mnogo mi se svidjela jedna scena u stripu, a to je kada je jedan Indijanac pitao Zagora zašto nosi pištolj u nezgodnom položaju. Da budem iskren, to je jedno od pitanja koje mi je u toku godina često prolazilo kroz glavu. To da Zagor nosi pištolj na lijevoj strani moglo bi se tako objasniti što je možda ljevoruk, međutim, revolver je okrenut naopako, kao da je namješten tako da čovjek koji je desnoruk može da potegne za oružjem, u suprotnom bi revolver bio okrenut sa drškom unazad. Ne samo da je to mnogo nezgodan položaj za držanje oružja, već jednostavno nema smisla potegnuti za revolverom preko cijelog struka. U nekom dvoboju te izgubljene sekunde bi mogle da dođu našeg junaka glave. Zagor je to objasnio tako što je rekao da mu se ne sviđa upotreba pištolja, i da ga samo onda koristi kada nema drugog izlaza. To je tačno, u većini slučajeva poseže za svojom kamenom sjekirom, većinom u situacijama kada ne želi nekome da oduzme život. Ono što mi prolazi kroz glavu su ta dva oružja koja nosi za pojasom, s jedne strane revolver, tipično bjelačko oružje, s druge strane sjekira, zaštitni indijanski znak. Zagorovo tijelo stoji u suštini između ta dva oružja, isto kao i on sam što stoji između Indijanaca i bijelaca. Uvijek se poteže pitanje kojoj strani on više pripada, vjerovatno je to nešto na što ni on sam ne bi znao da odgovori. Tu je, baš između ta dva naroda, mada položaj sjekire i objašnjenje da mu je to omiljeno oružje, navodi me da pomislim da on ipak više perferira crvenokožce. Možda će jednog dana i doći u situaciju da će morati da bira kojoj strani pripada, teško da će vječno moći da sjedi na dvije stolice. Jednom je jednu takvu odluku donio, u epizodi „Divovi dobra i zla“ odrekao se svoje bijele kože. S obzirom da se radnja te priče odigrala u jednom paralelnom univerzumu, nakon velike drame zataškana je ta priča o njegovoj odluci. I on sam se ponašao tako kao da tada nikada te riječi nije izgovorio, možda upravo zbog toga što i sam zna da će se jednog dana morati odlučiti, mada možda i trenutno sam sebe zavarava da taj dan neće nikada doći.

Posebno zanimljive su mi igre Indijanaca, mada izgledaju pomalo opasno i brutalno. Sjetite se epizode "Utrka sa sedam strelica", tu smo imali takmičenje između Zagora i jednog Indijanca, sasvim u sportskom duhu današnjih Olimpijskih igara, samo što danas ljudi malo češće prežive te igre nego u ono vrijeme. U ovom maxiju imamo takođe sportski izazov od strane Indijanaca, prvo se vodila trka sa konjima, jahači su čak imali zavezane ruke i noge, a onda i mali sprint između Zagora i njegovog izazivača. Indijanci su bili veliki fanovi tavih i sličnih sportskih disciplina, tu su mogli da pokažu svoju snagu, hrabrost, vještinu i inteligenciju. U ovakvim natjecanjima većinom je Zagor taj koji na kraju trijumfuje, ali u ovoj priči su neke stvari imale malo drugačiji tok nego inače. Šta tačno, to možete i sami da vidite u maxiju. Uopšte smatram da su Indijanci imali interesantnu tradiciju, običaje i uvjerenja, koja su se većinom dobrim dijelom razlikovala od naših. Često se pominje to da oni nemaju prisan odnos sa novcem, međutim i kod njih su moć i vlast bili itekako omiljeni, samo što su oni neke stvari riješavali na druge načine, nisu sa novcem. Kroz Zagorov serijal mogli smo da vidimo da i kod njih postoje ljudi sa svim mogućim i nemogućim ličnostima i karakterima. I u ovoj epizodi imamo raznoliku paletu Indijanaca. Izdvojio bih jednu markantnu ličnost iz ove epizode, Losa Koji Stoji, poglavicu jednog od plemena Dakota. On nosi vojničku bluzu kao trofej, ima pletenice i uopšte, pokušava da se istakne u svakom pogledu. Radi se o hrabrom ratniku, vidljivo je da je alfa-mužjak u svom okruženju. Očigledno je da se rado upušta u izazove, tako je bez predomišljanja odlučio da prihvati natjecanje protiv Zagora. Čak je uspjeo da pobijedi, ali izgleda da je ipak čestit i pošten, nakon što je shvatio da je pobjeda nečasna, odlučio je da dovrši takmičenje sa Duhom Sa Sjekirom, ali na fer i pošten način. Ipak mi se čini da je bio malo previše samouvjeren, navikao je na pobjede pa je i ovoga puta mislio da će na kraju krajeva pokazati svima da je najbolji. Los Koji Sjedi djeluje kao da krije i neku tajnu, više o tome pročitajte u samom stripu.

Mangiantini je jedan od onih crtača koji ne uživaju dobru reputaciju na našm prostorima. Ima stvari koje odobravaju njegov lošnjikav glas, ali ima i elemenata zbog kojih se može reći da se radi o jednom dobrom crtaču. Njegova najveća mana je što Zagora crta poprilično loše. Većinom naš junak izgleda licem kao da je tek ušao u pubertet, crte lica nisu najbolje izvedene, iako se ipak može da vidi o kojem junaku stripa se radi, čak iako orao na majici nije u kadru. Dosta problematično izgleda i kosa iza uha, mislim da to crta na drugačiji način da bi onda cijela slika glave imala drugačiji i bolji efekat. S druge strane, mora se reći da zaista majstorski crta okolinu. Ne špara na detaljima, njegovu crteži imaju bogatu pozadinu. Čitajući ovaj strip zastao sam na nekoliko mjesta i divio se upravo tim detaljima. Ovdje je pokazao da je dobar i u crtanju likova, fantastično je nacrtao Indijance, od likova pa do poza, sve za deset. Kao što sam rekao, kaska sa jednom od najvažnijih stvari, u crtanju Zagora, samo još to da usavrši i onda bi imali posla sa jednim zaista dobrim crtačem. Crtanje glavnog lika je itekako važno, uzmimo za primjer Vernija, kod njega Zagor dosta liči Ferrijevom, zato je taj crtač omiljen kod jednog dijela fanova.


Solidan maxi, sigurno ne spada u sam vrh ove edicije, ali daleko je i od dna. Često popljuvani autori ove epizode, Mignacco i Mangiantini, odradili su dobar posao, barem onoliko koliko je to bilo moguće i u njihovim granicama.


Nema komentara:

Objavi komentar