utorak, 2. rujna 2014.

Zagor maxi: Sjena na Suncu

Izgleda da maxi edicija ponekad služi za epizode sa kojima se više nije znalo na koju stranu, upravo jedan takav slučaj imamo ovdje. Strip je počeo da se realizuje još početkom devedesetih godina, najvjerovatnije zamišljen kao dvije epizode u regularnoj seriji. Prvi dio ovog maxija, “Čovjek sa crnom maskom”, ima broj stranica kao i dvije sveske regularne serije, dok je kod drugog dijela nejasno kako je na početku planiran.
Možda se radilo o specijalnom izdanju na 128 stranica, ili možda ipak o epizodi regularne serija koja se proteže na neodređen broj stranica. Donatelli se razbolio i dobio je pomoć od D`Arcangela, moralo je da se improvizuje i sam tok priče je najvjerovatnije promijenjen. Ovako na prvi pogled se čini da je sve u redu, radnja ne izgleda zbrzana i ne može se tačno reći u kojem dijelu je nešto izbačeno ili dograđeno, ali budimo iskreni, da je epizoda imala kvalitet koji bi trebala da ima, sigurno se ne bi čekalo više od sedam godina da bi se objavila. Kada sve saberemo ovaj maxi ispada nešto kao omaž Donatelliju i jedno veliko zbogom. Da sam se ja pitao bacio bih ove stranice i nikada ne bi ugledale svjetlo dana.

Pomalo neuvjerljivo je kako Ottawe reaguju na pomračenje Sunca. Znamo da Indijanci drže do tradicije i do priča koje se prenose sa generacije na generaciju, čak i sam početak epizode upravo počinje sa jednim prepričavanjem iz drevnih vremena. Zbog toga je sigurno da su Indijanci trebali da znaju za pomračenje iz priča svojih predaka, međutim ovdje se sve to prikazalo kao da su pali sa Marsa. Kao najveći idioti pripisali su ovaj prirodni fenomen zlim bijelcima i to je bio dobar povod da se pođe u rat. Čini mi se da je Burattini ostao bez ideja šta da napiše, pa je bukvalno sklepao scenario bez dubljeg razmišljanja. Nije prvi put da tako nešto napravi.

Još jedna stvar koja je do sada dosta puta prožvakana je priča sa lažnim prorokom, u ovom slučaju radi se o Wandegi, Mohikancu koji je odrastao među bijelcima. Sve se odvija na poznati kalup; on je znao za pomračenje i to je iskoristio za provođenje vlastitih ciljeva. Poslužio se i drugim trikovima, na primjer upotrijebio je neku mast koja izaziva opekotine da bi dočarao priču o susretu sa Manituom. Sve u svemu pretenciozna priča, dosta puta prožvakana i samo uvođenje Manituovog glasnika je nešto što je bilo sasvim nepotrebno. Neke od najboljih epizoda imaju upravo slične teme, a onda, jednog dana se pojavi Wandega i na neki način degradira te vrste priča. Sljedeći put kada se pojavi novi izaslanik vjerovatno će fanovi da pomisle da se radi o još jednoj prožvakanoj i lošoj priči, što nije ni čudo poslije ove epizode i "Obojenog Čovjeka". Srećom pa se ponekad pojavi i priča dostojna ove teme, kao na primjer “Kraljevstvo straha".

Stripovi u kojem crtaju dvojica crtača nikada ne ostavljaju neki dobar dojam, bez obzira koliko su oni kao pojedinci kvalitetni. Sjetimo se samo priče sa trećim Kandraxom, iako su tri vrhunska crtača radila na priči, sve je ostavilo pomalo čudan utisak i sama epizoda je zbog toga kritikovana od strane fanova. Ovdje imamo još gori slučaj, Donatelli u svojoj najlošijoj fazi i jedan mladi D`Arcangelo koji još nije našao svoj pravac. Pogotovo za njega je ovo bio nezahvalan posao, ne samo da je morao da dovrši priču koja je loša, već je kao novajlija morao odmah da prilagodi svoj stil Donatelliju. Iako je na kraju crtež u kompletu ispao solidan, ova epizoda se najviše pamti upravo po dejstvu dvojice crtača, manje zbog sam priče. Kod Donatellija se moglo da primijeti da je njegovo vrijeme kao crtač prošlo, čak su Zagor i Chico na pojedinim vinjetama izuzetno loše nacrtani. Sergio Bonelli je očigledno jedan čovjek koji drži do tradicije i prijateljstva, tako da ne iznenađuje što neki dugogodišnji saradnici crtaju do same smrti i kada imaju i preko osamdeset godina. Mislim da je to plemenito sa njegove strane, međutim nije baš najbolje za strip publiku, pogotovo ukoliko crtači više nisu u stanju da održe kvalitet koji smo od njih navikli.

Ferri je nacrtao simpatičnu naslovnicu, pogotovo zbog konja koji gleda u koplje koje mu prolazi pored glave. Da je mogao da govori vjerovatno bi rekao: ”Mama, pomagaj!”.

Nema komentara:

Objavi komentar