"Na Zemlji bi se činilo manje zla kada se
zlo ne bi činilo u ime dobra"
Još od početka
devedesetih godina nostalgičari kukaju za starim dobrim Zagorom, epizodama koje
su obilježile našu mladost i koje su imale ono nešto posebno, magično i
neobjašnjivo zbog čega smo i zavoleli ovaj strip. E pa, napokon, poslije mnogo
godina čekanja, dobili smo jednu epizodu koja podsjeća na stara dobra vremena.
Ova epizoda
sadrži sve ono što su imale one najbolje iz doba do originalnog broja trista,
luckasti Chicovi vicevi, dobru akciju i napetu atmosferu. Ade Capone je poslije
više od decenije pauziranja, sa ovom epizodom podsjetio i vratio nas sve u
davno zaboravljeno vrijeme odrastanja, u rane osamdesete, za mnoge od nas
najljepše i najbezbrižnije doba života. Kao u filmovima, na momenat je čovjek
mogao da se prebaci u to doba, da osjeti još jednom ljepotu rane mladosti i
svega ostalog iz tog doba, da se prisjeti zašto je Zagor taj strip koji toliko
volimo. Makar i za momenat, ali bilo je dobro osjetiti i prisjetiti se vremena
kada smo jurcali do prvog kioska, ili mijenjali stripove sa poznanicima.
Vrijeme kada smo se ušuškali u zimsko doba u toplu dekicu i teleportirali u
svijet mašte, u Darkwoodsku šumu.
Antagonista
u ovoj epizodi je Entak, Indijanac kojeg njegovi sunarodnici smatraju šumskim
duhom. U prošlosti smo imali mnogo onih koji su se predstavljali kao glasnici
Manitua, neki od njih su bili ubedljiviji od drugih i razlikovali su se po tome
iz kojih razloga su pokušali da manipulišu Indijance. Neki od njih su to radili
iz materijalne koristi, drugi radi osvete, ipak većina njih je uspjela jedno
vrijeme da ubedi lakovjerni indijanski narod da ih je na Zemlju poslao sam Bog.
U slučaju Entaka tok je uzeo jedan drugi pravac, prije svega zato što je on bio
marioneta u rukama Šakana, koji je slijedio sopstvene ciljeve. Šakan je bio već
u godinama, takođe, fizički nije mogao da se prodaje kao superiorno biće, zato
je u Entaku našao osobu koja bi to mogla da uradi na njegovom mjestu. Ne može
se reći da Šakan nije voleo Entaka, baš naprotiv, prihvatio ga je kao
sopstvenog sina, ali, želja za osvetom je bila jača od njega, tako da se može
reći da je na određen način iskoristio mladog Indijanca i nije mu dao izbora
kako će odrasti i šta će postati. Zanimljiv je Zagorov zaključak da su on i
Entak slični, te da ni on sam ne zna šta bi se desilo da je njega othranio neko
poput Šakana, možda bi postao kao on. Mislim da je sve to stvar i karaktera,
najviše zbog toga što se moglo vidjeti da dođe nekad trenutak kada čovjek počne
sam da razmišlja i odluči kojim pravcem će da krene. Da bi vidjeli šta je na
kraju odlučio Entak, pročitajte epizodu. Slučaj Šakana je zamršeniji. Ja ga
nisam vidio kao neku zlu osobu, prije bih mogao reći da je nešto u sredini
između dobra i zla, čovjek koji je postao žrtva sopstvene sudbine. Da se kojim
slučajem desilo da mu nisu ubili suprugu, možda bi ostao miran i neprimjetan do
kraja života, na taj način niko za njega ne bi saznao i mnogi životi bi ostali
pošteđeni. Sudbina je takva, poigra se ponekad sa ljudima i napravi od njih ono
što jesu. Iz svih tih razloga u ovoj epizodi nema onih koji su apsolutno zli
ili dobri, samo ljudi sa različitim iskustvima i sudbinama.
Jedan od
interesantnijih likova u ovoj priči je Medveđi zub, Indijanac koji je totalni
fanatik. Ja sam ga doživio kao Entakovog fana, čovjeka koji vjeruje u svog
idola kao nadljudsko biće i nije u stanju da prihvati bilo koju drugu verziju.
Podsjeća me na lude tinejdžerske fanove iz našeg doba, a ako malo bolje
pogledamo, Entak i jeste nešto kao muzička ili filmska zvijezda prošlog
vremena. To da je Medveđi zub tako reagovao kada je vidio da njegov idol nije
ono za šta se predstavlja, nije me mnogo iznenadilo, čak bih rekao da je ta
reakcija bila od njega očekivana. Na kraju imamo još jednu interesantnu
ličnost, majora Powella, koji iz dna duše mrzi Indijance. Zbog te mržnje često
donosi prebrze odluke, tako da uvijek nastradaju nedužni kada se stvari
pogrešno shvate. Njegova iskustva sa Indijancima očigledno nisu bila pozitivna,
međutim, ovdje je mogao da vidi šta može da se desi kada se donose prenagle
odluke. U jednom trenutku su ga čak i njegovi vojnici izdali, najviše zbog toga
jer su shvatili da će na kraju svi da nastradaju zbog Powellovog fanatizma.
Spektakularna
pojavljivanja na okupima poglavica u Darkwoodu su uvijek imala neku posebnu
draž. U vrijeme kada je isključivo Ferri crtao Zagorove epizode, mogli smo
često da vidimo u stripovima te scene. Autor bi pronašao uvijek neki novi
način, novi trik, s kojim bi Zagor oduševio Indijance i potvrdio svoj imidž kao
glasnik Manitua. U vrijeme kada se Zagor upoznao sa Sullivanovima, napravio
odjeću i odlučio se za ulogu Duha sa sjekirom, prvo što je uradio je bilo to da
se prestavio poglavicama na okupu sa jednom takvom teatralnom scenom. Lupanje u
lim da bi zvučalo kao grmljavina, premazivanje velikog balona crnom bojom da se
ne bi vidio u mraku i onda spuštanje kao da silazi sa neba, to su samo neke od
ideja koje je Zagor u prošlosti koristio da bi zadivio Indijance. Nije uvijek
sve išlo kako treba, pogotovo ako bi se našao neki mudri Indijanac i pratio
Zagorove pripreme za nastup. Jednu od tih scena smo imali u epizodi “Divovi dobra
i zla”, kada je Šalak raskrinkao Zagorove planove, ranio i ponizio ga pred
ostalim poglavicama. Dobro je to što se ta epizoda ipak desila u jednoj
paralelnoj dimenziji, inače teško bi bilo prodati Indijancima neku sličnu priču
nakon ovog katastrofalnog nastupa. U ovoj epizodi je Zagor primijenio stari
trik sa vatrom, međutim, dejstvo je bilo postignuto, ne samo da su Indijanci
ostali zadivljeni, već je ta scena probudila još jednom sjećanja kod čitalaca
na zlatni period Zagorovih epizoda. Nekako imam osjećaj da te scene može samo
Ferri kako treba da nacrta, iskreno, teško bi mi bilo zamisliti da vidim tako
nešto iz pera jednog Chiarolle ili Pescea. Pa dobro, bilo bi izvodljivo, ali to
ne bi bilo to. Jednog dana, kada maestro više ne bude među nama, neko će crtati
i te spektakularne pojave, a ko, to će vrijeme pokazati.
Jedna od
stvari koja me naterala na razmišljanje je ta kada je Zagor u prvom dijelu
priče ubio čovjeka sjekirom. Tek tako je bacio svoju kamenu sjekiru i ubio
čovjeka. E sada, kao što je poznato, on skoro u svakoj epizodi gađa nekog
sjekirom, koliko se sjećam rijetkost je bila da tako nešto završi smrtonosno.
Razmišljao sam da li on u stvari svaki put pri bacanju sjekire ulazi u rizik da
nekoga ubije, ili se radi o istreniranom potezu. Stvar je u tome da i ovdje
nije namjeravao da nekoga ubije, pa ipak se to desilo. Moglo bi se provjeriti
da li je moguće kontrolirati bačenu sjekiru ukoliko uzmemo kamen slične
veličine i bacimo ga. Jasno je da od siline bacanja zavisi i žestina udarca,
mada, kada adrenalin proradi i čovjek se nalazi u životnoj opasnosti, teško je
kontrolisati bacanje. Tako sam došao do zaključka da je Zagor perfektno
istreniran sa kamenom sjekirom, ali, dešava se sa vremena na vrijeme da omane u
procjeni pa se tako desi da udarac završi smrtonosno. Nadajmo se da se tako
nešto nikada neće desiti ukoliko nekad pokuša da privremeno onesposobi jednog
od svojih prijatelja.
U prvom i
drugom dijelu imamo pojavljivanja nekoliko poznatih likova iz Zagorova svijeta.
Mislim da je autor hteo da napravi mali omaž ranijim legendarnim
djelima, tako da je našao dobar način da to uradi bez da te likove direktno
uplete u priču. Nešto slično, mada izvedeno na drugačiji način, imali smo i u
epizodi “Sveti breg”, koja je važila po mnogima kao prekretnica i kraj jedne
ere. Svidela mi se ta ideja,
sve je u redu dok tako nešto ne postane praksa i ne počne češće da se ponavlja.
Dobro je bilo, pa barem i na kratko, vidjeti stare Zagorove neprijatelje i
druge poznate likove. Možda bi bilo još bolje da su prikazani na kratko
Hellingen i Frida, ali dobro, i ovako je ispalo i više nego dobro.
Gallieno
Ferri nas je svojim crtežom vratio u dobra stara vremena, ipak, godine su
učinile svoje. Pažljivi posmatrači su mogli da primijete da ponekad omaši u
proporcijama, to je nešto što je bilo rijetkost prije dvadesetak godina. Ono
što je najvažnije je to da je još uvijek majstor atmosfere, stavlja likove u
perfektan kadar. Maestro je prešao osamdeset godina, zato mu neke stvari nisu
za zamjeriti. Pored svega, on je još uvijek odličan, pogotovo kada se radi o
Zagoru, kralj koji najvjerovatnije nikad neće sići sa svog trona. Prva
naslovnica nije baš za pamćenje, dok druge dvije nemaju manu. Pogotovo druga je
fenomenalna, poraženi Zagor na koljenima sa razočaranim izrazom lica.
Teško je
rangirati ovu epizodu na listi svih vremena, prije svega jer je u zlatno doba
bilo zaista dosta odličnih epizoda, ali, jedno je sigurno, ovo je jedna od
najboljih i najkompletnijih priča prošle decenije.
Nema komentara:
Objavi komentar