utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Kraljevstvo straha

"Na Zemlji bi se činilo manje zla kada se zlo ne bi činilo u ime dobra"

Još od početka devedesetih godina nostalgičari kukaju za starim dobrim Zagorom, epizodama koje su obilježile našu mladost i koje su imale ono nešto posebno, magično i neobjašnjivo zbog čega smo i zavoleli ovaj strip. E pa, napokon, poslije mnogo godina čekanja, dobili smo jednu epizodu koja podsjeća na stara dobra vremena.

Ova epizoda sadrži sve ono što su imale one najbolje iz doba do originalnog broja trista, luckasti Chicovi vicevi, dobru akciju i napetu atmosferu. Ade Capone je poslije više od decenije pauziranja, sa ovom epizodom podsjetio i vratio nas sve u davno zaboravljeno vrijeme odrastanja, u rane osamdesete, za mnoge od nas najljepše i najbezbrižnije doba života. Kao u filmovima, na momenat je čovjek mogao da se prebaci u to doba, da osjeti još jednom ljepotu rane mladosti i svega ostalog iz tog doba, da se prisjeti zašto je Zagor taj strip koji toliko volimo. Makar i za momenat, ali bilo je dobro osjetiti i prisjetiti se vremena kada smo jurcali do prvog kioska, ili mijenjali stripove sa poznanicima. Vrijeme kada smo se ušuškali u zimsko doba u toplu dekicu i teleportirali u svijet mašte, u Darkwoodsku šumu.

Antagonista u ovoj epizodi je Entak, Indijanac kojeg njegovi sunarodnici smatraju šumskim duhom. U prošlosti smo imali mnogo onih koji su se predstavljali kao glasnici Manitua, neki od njih su bili ubedljiviji od drugih i razlikovali su se po tome iz kojih razloga su pokušali da manipulišu Indijance. Neki od njih su to radili iz materijalne koristi, drugi radi osvete, ipak većina njih je uspjela jedno vrijeme da ubedi lakovjerni indijanski narod da ih je na Zemlju poslao sam Bog. U slučaju Entaka tok je uzeo jedan drugi pravac, prije svega zato što je on bio marioneta u rukama Šakana, koji je slijedio sopstvene ciljeve. Šakan je bio već u godinama, takođe, fizički nije mogao da se prodaje kao superiorno biće, zato je u Entaku našao osobu koja bi to mogla da uradi na njegovom mjestu. Ne može se reći da Šakan nije voleo Entaka, baš naprotiv, prihvatio ga je kao sopstvenog sina, ali, želja za osvetom je bila jača od njega, tako da se može reći da je na određen način iskoristio mladog Indijanca i nije mu dao izbora kako će odrasti i šta će postati. Zanimljiv je Zagorov zaključak da su on i Entak slični, te da ni on sam ne zna šta bi se desilo da je njega othranio neko poput Šakana, možda bi postao kao on. Mislim da je sve to stvar i karaktera, najviše zbog toga što se moglo vidjeti da dođe nekad trenutak kada čovjek počne sam da razmišlja i odluči kojim pravcem će da krene. Da bi vidjeli šta je na kraju odlučio Entak, pročitajte epizodu. Slučaj Šakana je zamršeniji. Ja ga nisam vidio kao neku zlu osobu, prije bih mogao reći da je nešto u sredini između dobra i zla, čovjek koji je postao žrtva sopstvene sudbine. Da se kojim slučajem desilo da mu nisu ubili suprugu, možda bi ostao miran i neprimjetan do kraja života, na taj način niko za njega ne bi saznao i mnogi životi bi ostali pošteđeni. Sudbina je takva, poigra se ponekad sa ljudima i napravi od njih ono što jesu. Iz svih tih razloga u ovoj epizodi nema onih koji su apsolutno zli ili dobri, samo ljudi sa različitim iskustvima i sudbinama.

Jedan od interesantnijih likova u ovoj priči je Medveđi zub, Indijanac koji je totalni fanatik. Ja sam ga doživio kao Entakovog fana, čovjeka koji vjeruje u svog idola kao nadljudsko biće i nije u stanju da prihvati bilo koju drugu verziju. Podsjeća me na lude tinejdžerske fanove iz našeg doba, a ako malo bolje pogledamo, Entak i jeste nešto kao muzička ili filmska zvijezda prošlog vremena. To da je Medveđi zub tako reagovao kada je vidio da njegov idol nije ono za šta se predstavlja, nije me mnogo iznenadilo, čak bih rekao da je ta reakcija bila od njega očekivana. Na kraju imamo još jednu interesantnu ličnost, majora Powella, koji iz dna duše mrzi Indijance. Zbog te mržnje često donosi prebrze odluke, tako da uvijek nastradaju nedužni kada se stvari pogrešno shvate. Njegova iskustva sa Indijancima očigledno nisu bila pozitivna, međutim, ovdje je mogao da vidi šta može da se desi kada se donose prenagle odluke. U jednom trenutku su ga čak i njegovi vojnici izdali, najviše zbog toga jer su shvatili da će na kraju svi da nastradaju zbog Powellovog fanatizma.
Spektakularna pojavljivanja na okupima poglavica u Darkwoodu su uvijek imala neku posebnu draž. U vrijeme kada je isključivo Ferri crtao Zagorove epizode, mogli smo često da vidimo u stripovima te scene. Autor bi pronašao uvijek neki novi način, novi trik, s kojim bi Zagor oduševio Indijance i potvrdio svoj imidž kao glasnik Manitua. U vrijeme kada se Zagor upoznao sa Sullivanovima, napravio odjeću i odlučio se za ulogu Duha sa sjekirom, prvo što je uradio je bilo to da se prestavio poglavicama na okupu sa jednom takvom teatralnom scenom. Lupanje u lim da bi zvučalo kao grmljavina, premazivanje velikog balona crnom bojom da se ne bi vidio u mraku i onda spuštanje kao da silazi sa neba, to su samo neke od ideja koje je Zagor u prošlosti koristio da bi zadivio Indijance. Nije uvijek sve išlo kako treba, pogotovo ako bi se našao neki mudri Indijanac i pratio Zagorove pripreme za nastup. Jednu od tih scena smo imali u epizodi “Divovi dobra i zla”, kada je Šalak raskrinkao Zagorove planove, ranio i ponizio ga pred ostalim poglavicama. Dobro je to što se ta epizoda ipak desila u jednoj paralelnoj dimenziji, inače teško bi bilo prodati Indijancima neku sličnu priču nakon ovog katastrofalnog nastupa. U ovoj epizodi je Zagor primijenio stari trik sa vatrom, međutim, dejstvo je bilo postignuto, ne samo da su Indijanci ostali zadivljeni, već je ta scena probudila još jednom sjećanja kod čitalaca na zlatni period Zagorovih epizoda. Nekako imam osjećaj da te scene može samo Ferri kako treba da nacrta, iskreno, teško bi mi bilo zamisliti da vidim tako nešto iz pera jednog Chiarolle ili Pescea. Pa dobro, bilo bi izvodljivo, ali to ne bi bilo to. Jednog dana, kada maestro više ne bude među nama, neko će crtati i te spektakularne pojave, a ko, to će vrijeme pokazati.

Jedna od stvari koja me naterala na razmišljanje je ta kada je Zagor u prvom dijelu priče ubio čovjeka sjekirom. Tek tako je bacio svoju kamenu sjekiru i ubio čovjeka. E sada, kao što je poznato, on skoro u svakoj epizodi gađa nekog sjekirom, koliko se sjećam rijetkost je bila da tako nešto završi smrtonosno. Razmišljao sam da li on u stvari svaki put pri bacanju sjekire ulazi u rizik da nekoga ubije, ili se radi o istreniranom potezu. Stvar je u tome da i ovdje nije namjeravao da nekoga ubije, pa ipak se to desilo. Moglo bi se provjeriti da li je moguće kontrolirati bačenu sjekiru ukoliko uzmemo kamen slične veličine i bacimo ga. Jasno je da od siline bacanja zavisi i žestina udarca, mada, kada adrenalin proradi i čovjek se nalazi u životnoj opasnosti, teško je kontrolisati bacanje. Tako sam došao do zaključka da je Zagor perfektno istreniran sa kamenom sjekirom, ali, dešava se sa vremena na vrijeme da omane u procjeni pa se tako desi da udarac završi smrtonosno. Nadajmo se da se tako nešto nikada neće desiti ukoliko nekad pokuša da privremeno onesposobi jednog od svojih prijatelja.

U prvom i drugom dijelu imamo pojavljivanja nekoliko poznatih likova iz Zagorova svijeta. Mislim da je autor hteo da napravi mali omaž ranijim legendarnim djelima, tako da je našao dobar način da to uradi bez da te likove direktno uplete u priču. Nešto slično, mada izvedeno na drugačiji način, imali smo i u epizodi “Sveti breg”, koja je važila po mnogima kao prekretnica i kraj jedne ere. Svidela mi se ta ideja, sve je u redu dok tako nešto ne postane praksa i ne počne češće da se ponavlja. Dobro je bilo, pa barem i na kratko, vidjeti stare Zagorove neprijatelje i druge poznate likove. Možda bi bilo još bolje da su prikazani na kratko Hellingen i Frida, ali dobro, i ovako je ispalo i više nego dobro.

Gallieno Ferri nas je svojim crtežom vratio u dobra stara vremena, ipak, godine su učinile svoje. Pažljivi posmatrači su mogli da primijete da ponekad omaši u proporcijama, to je nešto što je bilo rijetkost prije dvadesetak godina. Ono što je najvažnije je to da je još uvijek majstor atmosfere, stavlja likove u perfektan kadar. Maestro je prešao osamdeset godina, zato mu neke stvari nisu za zamjeriti. Pored svega, on je još uvijek odličan, pogotovo kada se radi o Zagoru, kralj koji najvjerovatnije nikad neće sići sa svog trona. Prva naslovnica nije baš za pamćenje, dok druge dvije nemaju manu. Pogotovo druga je fenomenalna, poraženi Zagor na koljenima sa razočaranim izrazom lica.


Teško je rangirati ovu epizodu na listi svih vremena, prije svega jer je u zlatno doba bilo zaista dosta odličnih epizoda, ali, jedno je sigurno, ovo je jedna od najboljih i najkompletnijih priča prošle decenije.


Nema komentara:

Objavi komentar