utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Kameni div

"Napor je sve teži, nada sve sporija, razilaženje između onoga što jesam i onoga što sam pretpostavljao da mogu biti sve je veća u noći moje duboke ispraznosti."

Planinarenje je jedna od sportskih aktivnosti koje nikada nisam mogao u potpunosti da shvatim. Penjanje po brdima i planinama radi ličnog zadovoljstva, kome je to potrebno? Pa, stvar je u tome da se ljudi razlikuju, tako i njihovi hobiji. Ima masa ljudi kojima nije jasno kako odrasli ljudi mogu da čitaju stripove, ili još gore, poznajem ljude koji uopšte ne mogu da shvate kako neko može bilo šta da čita nakon iskustva sa školom.

Ljudi su puni predrasuda, nisam ni ja izuzetak. Zagor je jedan od tipova što voli da uživa u prirodi, to smo već više puta vidjeli u ranijim epizodama, pa ipak ovdje je više puta izrazio svoje čuđenje kako neko može da rizikuje život, a da ne postoji za to neki praktičan razlog. Teško reći, ali možda ima i ljudi koji ne razumiju zašto on svakodnevno toliko rizikuje da bi uspostavio mir među narodima. Od toga nema nikakve materijalne koristi, apsolutno ništa što bi u tom pravcu poboljšalo njegov život, osim duševnog mira i spoznaje da je uradio nešto dobro. Jasno je da ne mogu svi ljudi da ga razumiju, prije svega zbog toga što nisu svi dobrog karaktera, tako da se ne može očekivati da jedan ubica ili kriminalac razumije Zagorov način života.

Mada sam rekao da alpinizam nije nešto čime sam oduševljen, ipak se sjećam oduševljenja na skijanju na Alpama kada na velikoj nadmorskoj visini ugledam vrhove pod snijegom. Vedro nebo, minus dvadeset stepeni, svjetlost zbog snijega toliko jaka da se jedva može gledati, prizor koji slabo koga može da ostavi ravnodušnim. Primijetili smo da i Zagor dijeli to oduševljenje kada se popeo na planinu Lej, čini mi se da je u tim momentima barem malo mogao da razumije alpiniste. U to vrijeme radilo se o jednoj novoj disciplini, skup hobi koji su sebi samo bogati plemići mogli da priušte. Danas je situacija drugačija. Putovanja nisu više toliko skupa, ljudi sa normalnim prihodima mogu sebi da dozvole taj luksuz da odu na neki planinski vijenac i uživaju u planinarenju.

Početak priče mi je malo ličio na jednu od standardnih epizoda gdje Zagor juri bandu kriminalaca sa uobičajenom klišejima. To mišljenje sam brzo promijenio, priča je otišla nekim drugim pravcem. Moreno Burattini, čovjek koji je u prošlosti često kritikovan zbog nemaštovitosti, napokon je proradio i u posljednje vrijeme gura punom parom. Njegove epizode su postale originalne i netipične za Zagora. Jasno je da je on već u prvoj epizodi koju je napisao,”Sindrom Belzebul”, pokazao da može kada hoće da napravi dobar scenario. U međuvremenu se naprosto izgubio u hiperprodukciji i počeo je da piše epizode koje su bile daleko ispod kvaliteta koji se očekivao. Vjerovatno pod pritiskom kritika, on u zadnje vrijeme pokušava uvijek da pronađe novi način da pozitivno iznenadi fanove. Ova priča je uzela pomalo nesvakidašnji tok, očekivao sam more akcije i poznati razvitak radnje, umjesto toga epizoda je ostala umjerena, bez pretjeranih spektakularnih sukoba. Sve što je više priča odmicala postajalo je jasnije da se ne radi tek o još jednom akcionom stripu, već da se epizoda više koncentriše na pripovjedanje i dijaloge. Ponuđena nam je cijela paleta likova i jedan mogući izdajnik među njima, na nama je bilo da otkrijemo o kome se radi, i ono najvažnije, koji su razlozi za to. Dosta sam razmišljao ko bi mogao da bude izdajnik, nisam mogao odgonetnuti do samog kraja dok nije otkriven. Burattini se vješto poigrao sa fanovima, tokom epizode vukao nas za nos i na momente smo ipak očekivali jedan od tipičnih krajeva u Zagorovim stripovima. Kraj je sve drugo do tipičan, veliko iznenađenje i sam rasplet me natjerao da samo zinem i nevjerno razmišljam da li sam ja upravo pročitao Zagorov strip ili neku grafičku novelu. Mislio sam da ovu vrstu završetka nikada neću doživjeti u ovakvom jednom serijalu, ali, vremena se mijenjaju, Zagor je evoluirao i vrijeme naivnih pričica postaje sve rijeđe. Dovoljno je da imamo jednom godišnje ovako jednu odličnu priču i možemo da budemo zadovoljni, čak da onda i oprostimo poneki promašaj u međuvremenu. Stari nostalgičari će još uvijek da kukaju za starim dobrim vremenima, ali samo da poručim nešto ljudima koji tako razmišljaju, pokušajte da date šansu ovom novom Zagoru, da se naviknete, siguran sam da nećete ostati razočarani.

U stripu se pojavljuje jedna interesantna scena, to je kada alpinisti vise na užetu nad provalijom. Zagor je jedan od petorice ljudi kojima prijeti smrtna opasnost i to s obzriom da je predzadnji, ima lošije karte od trojice ostalih koji su iznad njega. Svjestan da neće moći da se popnu, on se odlučuje da presječe konopac i na taj način ubije sebe i čovjeka koji je ispod njega. Ne može se reći da je bio siguran da će ostati živ, dok je razmišljao vidi se da je i sam svjestan da je šansa ravna nuli da preživi. Ipak, i pored svega odlučio se za taj potez, a preživio je samo zahvaljujući sreći. Sjećam se filma “The day after tomorrow”, gdje smo imali jednu sličnu scenu, pa sam se pitao da li bi, i koji bi ljudi, tako nešto uradili u sličnoj situaciji. Da li je to stvar karaktera? Radi li se možda ipak samo o hrabrosti? Da li bi neki od vas tako nešto uradili u sličnoj situaciji? Kada se radi o meni, onda mogu samo reći da ni sam ne znam. Vjerovatno se takve odluke donose iz jedne sekunde u drugu, tako da je teško predvidjeti šta bi čovjek uradio da se nađe u takvoj jednoj situaciji. U toj sceni Zagor nije potukao cijelo pleme Indijanaca, gigantskog robota ili hordu podivljalih vampira, ali upravo ovdje je Duh sa sjekirom pokazao šta znači biti istinski heroj.

Ekspedicija tokom priče mijenja nekoliko puta krajolik. Od prerije, brdovitog vulkanskog područja pa sve do kamenog diva. Mogli smo da vidimo da svaka ljepota ima svoju cijenu, da svako područje skriva svoje sopstvene opasnosti. U preriji su to Indijanci i podivljalo krdo bizona. U brdovitom području dolazi često do manjih erupcija, toliko opasnih da jedan od avanturista tu zamalo nije ostavio život. Naravno da najveću opasnost predstavlja planina Lej, koja je lijepa i privlačna, ali i poziv u smrt. Autor nije znao tačno koji planinski masiv da uzme za strip, prvo je mislio da to budu Appalachian Mountains, vijenac koji geografski leži u blizini imaginarnog Darkwooda, ali se na kraju ipak odlučio za Rocky Mountains, najviše zato što ove planine imaju dosta više vrhove.

Boswell je organizator ekspedicije, čovjek koji voli alpinizam i koji je osvojio neke od najpoznatijih planinskih vrhova. Već na početku epizode možemo da vidimo da nije samo plemić, već da ima i plemenitu narav. Kada su zarobili jednog mladog Indijanca, on je po svaku cijenu želio da mu pomogne i da zaliječi ranjenog mladića. Nema sopstvene djece ali svoja tri nećaka, koji ga prate u ekspediciji, voli kao svoju djecu i pokušava na ovaj način da im prenese dio svog oduševljenja alpinizmom. Ta trojica mladića su gradska djeca, nisu navikli na opasnost u kojoj su se našli. U različitim situacijama pokazali su izraženije svoje osobine, bilo hrabrost ili strah. Boswellov najbolji prijatelj je Lachman, iskusni alpinista i čovjek koji na prvi pogled izgleda kao povjerljiva osoba. On je bio incijator da upravo dođu na planinu Lej, razlog je što je on jednom u prošlosti bio već tu sa svojim bratom koji je tada nestao. On je tada dobio amneziju, ne može da se sjeti šta se tačno desilo sa njegovim bratom, sumnja čak i u to da ga je on ubio. Zagor je brzo primijetio da Lachman najvjerovatnije ne laže, zašto bi inače otvoreno govorio o tome da sumnja da je počinio zločin, jer da ga je stvarno ubio mogao je reći da se radilo o nesreći. Cijela situacija je ipak dosta zamršenija, a rasplet možete da vidite kada pročitate strip. Chico je ovdje u svom elementu, humor i glad su i ovoga puta ono što njega najviše interesuje. Zanimljivo je to što njegove tipične humorističke avanture imamo u svakoj od četiri sveske, a ne kao što smo do sada navikli samo na početku priče.

Rubini je ispunio sva očekivanja. Nakon epizode “Čovjek koji je došao s kišom”, ovo je njegov drugi Zagorov strip koji je nacrtao. Ima crtača kojima odgovara određena atmosfera, tako je Sedioli dobar u crtanju snježnih pustolovina, Chiarolla dobro crta oluje i kišu, Rubini je dobar za bilo šta da nacrta. Ima poseban stil koji se razlikuje od drugih iz ekipe i mada je Andreuccijev učenik, ne pokušava da kopira majstora već je od samog početka krenuo svojim pravcem. Izvrstno kadrira, sjenči, likovi su puni dinamike, a atmosfera je takođe odlična. Nije jedan od onih koji crta likove sa uvijek istim izrazom lica, baš naprotiv, svakom liku u određenoj situaciji crta odgovarajući izraz, što je mnogo važno da se dočara trenutno raspoloženje. Burattini je u jednom rekao da je Rubiniju trebalo tri godine da nacrta ovu epizodu, pa mora se reći da se isplatilo utrošiti toliko vremena. Ja sam i više nego oduševljen ovim crtačem.


Ova epizoda je nadmašila sva očekivanja, u svakom pogledu.


Nema komentara:

Objavi komentar