utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Izgubljeni sin

31 strip, 14 priča i 2914 stranica. Toliko je trajala ova druga Zagorova odiseja po američkom kontinentu. Mora se priznati da je cijeli ovaj poduhvat donio mnogo dobrih priča i interesantne nove likove. Pojavio se Nat Murdo, genijalni zločinac koji nema natprirodne moći, ali to ga ne čini manje opasnim od najvećih zlikovaca koje smo do sada sreli u serijalu. To se najbolje moglo vidjeti tako što ga Zagor nije definitivno eliminisao iz igre u prvom pojavljivanju već je potjera potrajala kroz niz epizoda i finalni okršaj još predstoji pred nama. Takođe, Zagor je u ovoj odiseji definitivno dobio glas zavodnika, nekoliko žena je palo pod njegovim “divljim” šarmom. Gambit, Laveau i Indijanka iz epizode “Svratište obješenih”, su samo neke od njih. Najveći dojam ostavila je Gambit, žena koja voli avanturu i kocku, savremena verzija jedne žene sa divljeg zapada. Prije četrdeset godina je bilo gotovo nezamislivo da se jedan takav lik pojavi u serijalu i prikaže u pozitivnom kontekstu, međutim vremena se mijenjaju, strip je postao savremeniji i nije više sve crno i bijelo. O Gambit ima još mnogo toga da se kaže, vidjećemo je u naredno vrijeme i u drugim avanturama. Većina priča u ovoj drugoj odiseji je realistična, tek nekoliko epizoda sadrže nadnaravne elemente. Sigurno da i tako nešto može dobro da funkcioniše, pod uslovom da je scenario napisan kako treba. Moje mišljenje je da se od svega može napraviti dobra priča, sve zavisi od izvedbe. Boselli i Burattini su pokazali da kao tim dobro funkcionišu i da se odlično dopunjuju. Najkontroverznija stvar u ovom periodu je bila ta da se vizuelni dio dosta promenio. Došao je novi val crtača od kojih je nekoliko njih odradilo izuzetno dobar posao. Stari nostalgičari su skeptično prihvatili tako radikalne promjene, međutim, kako se pokazalo poslije nekog vremena, ova promjena je dobro utjecala na serijal. Kao i na kraju prve odiseje tako i sada na povratku u Darkwood na Zagora čeka Hellingen, njegov najveći neprijatelj. Mislim da je to najbolji način da se zaokruži jedan takav kompleksan poduhvat kao što je cijeli niz priča koje su međusobno povezane.


Burattini je ovdje napravio scenario koji se ne ističe nešto posebno po originalnosti. Biću iskren, čak sam pomislio da je epizoda nastala u nekom drugom vremenskom periodu i da je tek tako umetnuta u tok odiseje nakon Donatellijeve smrti, možda i zato jer urednici nisu ni sami bili sigurni šta sa ovom pričom. Ganjanje sa Indijancima tokom cijele epizode i mala skrivena tajna zbog čega to rade, sve smo to već u prošlosti imali. Likovi mi se čine dosta neinteresantni, mada je Donatelli, kao i često prije, podario glavnom Indijancu upečatljivo lice markirano ožiljkom. Mora se priznati da je dobri stari Franco uvijek imao ruku za to kada je trebalo nekom liku podariti zloban izgled, čak i sam Zagor u njegovoj izvedbi izgleda dosta agresivnije nego kod drugih crtača. Ono što je malo čudno je naziv druge sveske, “Imanje pod opsadom”. Ovdje se mora reći da imanje nije bilo pod opsadom već je bilo pod napadom, tj. Indijanci su napali farmu i sam okršaj nije dugo trajao. Da je bila opsada sve bi to duže trajalo, a ljudi koji se nalaze na imanju bi bili nešto kao zarobljenici farme. Nema logike, ali eto, maštovitost je napustila autore kada se davali ime ovoj epizodi.
Skoro pa nepisano pravilo je da su ćelavi ljudi u stripovima negativci, većinom neke opasne face bez dobrog karaktera. Samo da podvučem, ne mislim na one koji briju glavu, već na nesretnike koje priroda i geni nisu poštedili i sa vremenom izgubili kosu. Mislim, gdje je problem, zar oni koji ćelave automatski postaju zli ljudi? Čemu to nepisano pravilo koje se primjenjuje u gotovo svim teritorijama devete umjetnosti? U ovoj epizodi imamo jednog ćelavog jadnika koji je pozitivan. Da ponovim još jednom: Ćelavi tip u ovoj epizodi je pozitivan i to je ostao do kraja epizode! Pretpostavljate već da jedan ćelavi čovjek nije mogao ostati do kraja srećan, zbog toga ću ubaciti mali spoiler i reći da je, kako bi bilo drugačije, poginuo. Iskreno, očekivao sam u toku epizode da će naš ćelavko biti izdajnik, međutim, izdržao je do kraja i to bez poznatog toka da se ispostavi da je on jedan od zlikovaca. Drugovi autori, da li bi bilo moguće da se jednom pojavi jedan simpatični ćelavko koji nije negativac i koji će ostati živ do kraja? Eto, morao sam i to spomenuti. Siguran sam da će me pri tome 60% muške populacije podržati, prije svega jer imaju iste probleme kao i Zack iz ove epizode.
Franco Donatelli, 1925-1995.
Donatelli je mnogo godina radio na Zagorovom serijalu i jedno vrijeme je bio glavni crtač poslije Ferrija. Na žalost, kod njega su godine napravile svoje, tako da u posljednje vrijeme njegovi radovi su postajali sve slabiji, svaka epizoda je imala lošiji crtež od prethodne. U ovoj priči, njegovoj posljednjoj u regularnoj originalnoj seriji, dobili smo jedan od njegovih najlošijih radova. Face su često na neki poseban način iskrivljene, a i oči kod likova ne stoje uvijek tamo gdje bi trebale da budu. Ipak, ako pogledamo sve ono što je uradio tokom godina, ostaje mi samo još jedno da kažem:

Hvala Donatelli!


Nema komentara:

Objavi komentar