utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Indijanska zemlja

Danas su u Carrollu Cherokee dobili još jednu bitku, razriješivši ko zna koju zavjeru po redu... No nad njihovom zemljom još uvijek se nadvija prijetnja nas Amerikanaca... Nas, onih necivilizovanih.



Stradanje naroda je staro koliko i sam svijet, već od samog početka je vladalo pravilo da jači vlada. Nekada mnogobrojni narodi su nestali ili postali manjina u državama u kojima danas žive, ima dosta primjera. Međutim, govoreći o američkom kontinentu, prvo što nam padne na pamet su Indijanci. Još od oficijelnog otkrića kontinenta, bijeli ljudi su malo po malo osvajali prostore nove zemlje služeći se svim mogućim sredstvima. Teško je reći da li su Indijanci ti koji su imali pravo na tu zemlju, i oni su narod koji su nekada davno došli na ovu teritoriju, jer ne treba zaboraviti da porijeklo čovječanstva ima korijene u Africi, sve ostalo je osvojeno ili naseljeno sa vremenom. Ipak u novijoj istoriji stradanje Indijanaca je jedan od glavnih primjera terora nad ljudskosti. Prije nekoliko desetina godina većina ljudi u svijetu je zamišljala Indijance kao odrpance i divljake, zle ljude koji sa čudnim uzvicima napadaju časne i poštene bijelce. Tom uvjerenju su doprineli razni filmovi i knjige, u kojima su se veličali pojedinci kao heroji, nepobjedivi revolveraši i borci za pravdu. Pogotovo u filmovima gdje su Indijance glumili najružniji bijelci sa nekim tamo opasnim facama premazani bakarnom bojom, ostavljali su strah i gađenje na gledatelja. Prije nekog vremena nije postojao internet, jedan normalan čovjek je upravo na osnovu tih medija donosio prerane zaključke o onome što mu je bilo servirano da gleda. Borba Indijanaca za slobodu i za zemlju za koju su mislili da im pripada, trajala je vijekovima, ipak na kraju se nije moglo pobijediti jačeg i pametnijeg protivnika.

Pored toga što su mnogi vjerovali da su Indijanci divljaci, nesposobni da se civilizuju i lišeni svake inteligencije, bilo je dosta primjera gdje su dokazi upravo suprotno govorili. Jedan od najboljih primjera je Sequoya (1760-1843) , Cherokee po majci, bijelac po ocu. On je upravo jedan od ljudi koji su se na civilizovan način borili za prava svoga naroda, ne samo tako da jurišaju sa lukom i strijelom i skidaju protivnicima skalpove. On je čovjek koji je izmislio indijanski alfabet, mješavinu poznatih pisama i novih simbola. Sequoya je vodio rat na svoj način, upravo tako kako je bilo efikasnije nego su upuštati sa nadmoćnijim protivnikom u borbu prsa u prsa. S obzirom da su stvaranjem sopstvenog pisma Cherokee počeli i da izdaju svoje novine, to je bio znak za mnoge ljude da Indijanci nisu ljudska podvrsta, te da su sposobni kao i svi drugi ljudi da se civilizuju i da imaju kulturu koju treba respektovati. U ovoj epizodi moglo se vidjeti da su bijelci tako nešto gledali kao pravi problem, upravo su pokušavali da smaknu sve dokaze da su i Indijanci civilizovan narod poput njih.
To je sigurno bio pravi način da se zadrže određena prava i izbori za neke stvari i smanji šteta koja je nanijeta indijanskom narodu, sigurno mnogo bolji način nego borba oružjem. Ako stvari postavimo tako, može se reći da je borba Sequoye i Satka mnogo efikasnija od one Zagorove. Bijeli ljudi su to znali, zato su pokušavali da naprave smicalice takvim ljudima i da ipak na kraju dokažu da su i oni divljaci poput drugih Indijanaca. Samo na taj način mogli su da im uzmu zemlju i liše ih svih ljudskih prava. Jedan dio bijelaca je stvari vidjeo kakve jesu, pogotovo neki novinari su pokušavali da pomognu Indijancima tako što su pisali članke u novinama i pokušavali da prikažu pravu sliku ovog naroda. Turner, novinar u ovoj epizodi, je jedan od tih ljudi. Nije bilo jednostavno boriti se na taj način, pogotovo bijelci koji su pokušavali da pomognu bili su prozivani kao izdajnici svoga naroda i živjeli su u opasnosti za vlastiti život. Neki od njih, kao Turner, htjeli su da prikažu istinu po svaku cijenu, ne obazireći se na opasnost koja im prijeti. Čini mi se da je takvih bilo ipak malo da bi se moglo nešto više napraviti, a vjerovatno glavni problem je i to što su američki predsjednici većinom bili neprijateljski nastrojeni prema Indijancima, odobravali su njihovo proganjanje i istrebljivanje.
Kao što sam rekao, najveći trn u oku su upravo bili ljudi poput Sequoye i Satka, ljudi koji su pokazivali da i Indijanci nisu divljaci kakvim ih se smatra. Satko, advokat Indijanac, je ovdje još jednom na pravni način pokušao da se izbori za prava, mada taj način se pokazao efikasan samo do neke mjere, bila je potrebna pomoć nasilja da bi se stvar istjerala do kraja. Kada već pričamo o nasilju, taj dio je morao još jednom da preuzme Zagor na svoja leđa. Inače, Zagor je u ovoj epizodi tek sporedna uloga, čovjek koji pokušava na svoj način da pomogne pravim borcima da bi došli do cilja. Nekako mi se čini da jedno bez drugog ne ide, borba preko suda i nasilje su usko povezani i moralo se kombinirati da bi se ostvario primarni cilj. Danas, mnogo vremena kasnije, još uvijek je tako da se batina upotrijebi tamo gdje riječ ne pomaže, što možemo vidjeti i na aktuelnim primjerima kako USA sprovodi svoju politiku.

Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:
- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka, kao borba izmedju dva vuka, u nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono sto pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali Indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih rijeci, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smeškom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

Burattini se ovdje dohvatio jedne teme koja je podtemeljena istorijskim činjenicama. Očigledno da nije ništa zbrzao kada je pisao scenario, mnoga prepričavanja su istinita, pogotovo ona od Sequoye. Napisao je izuzetno duge tekstove, tako da se može komotno reći da za čitanje ove epizode treba duplo više vremena nego u ostalim Zagorovim stripovima sa istim brojem stranicama. Moglo se primjetiti kako se odiseja bliži kraju da su škakljive teme, kao one o robovima crncima i ova sada, podvukle raznovrsnost Zagorovog svijeta i pokazale još jednom da naš omiljeni junak obrađuje sve moguće teme, od fantastike do realističnih događaja. Naravno, na fanovima je da odluče šta im se više dopada, mada ja volim podjednako sve žanrove, važno je da su napravljeni na jedan dobar način.

Chiarolla je od devedesetih bio dio novog vala crtača, često je imao dobre scenarije poput ovog i “Sedam gradova Cibole”. Njegov specijalni način crtanja donio mu je mnoge kritike, mada ima još uvijek i onih koji gotive njegov crtež. Na početku svog rada na Zagoru bio je mnogo bolji i efikasniji nego danas kada previše eksperimentiše sa proporcijama likova. Meni bi bilo draže da su nekim epizodama povjereni drugi crtači, sigurno bi utisak ove i drugih priča bio još jači nego što jeste. Zamjerka Ferriju je što ovdje nije napravio nešto novo, dao nam je naslovnice koje se ne ističu. Mogao i morao je iskoristiti momenat i staviti na naslovnicu Sequoyu, koji je važna istorijska ličnost i jedan od glavnih likova u ovoj epizodi.

Ova epizoda je predpriča za jednu još bolju epizodu, “Dugo putovanje”. Realizam i istorijske činjenice su bili jedno dobro osvježenje u nizu mnogih avanturističkih epizoda.

Nema komentara:

Objavi komentar