utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Demonska Maska

Ono što na prvim stranicama djeluje kao još jedna priča sa krijumčarima alkohola, pretvara se već malo kasnije u jednu originalnu i genijalnu epizodu iza koje stoji majstor Sclavi. Nakon dolaska u indijansko selo, Devil Mask naređuje da se Zagor i Chico vežu za stub za mučenje. Njih dvojica uz pomoć Indijanaca Kamara uspjevaju da se oslobode, međutim Zagor ostaje jer želi da se sukobi sa Devil Maskom, znajući da bježanjem neće puno toga postići. Ovdje vidimo po ko zna koji put poznatu indijansku naivnost. Mislim, pa kako je samo moguće da svaki put padnu na jedne te iste fazone, i tako svaki put iznova. Za to mora da postoji neko objašnjenje, ukoliko te događaje premjestimo u stvarnost. Pa kada malo bolje razmislim, zar je u našem svijetu drugačije? I kod nas se dešava da se pojave političari koji otruju narod svojim uvjerenjima, znamo šta je proizvod pojava takvih ličnosti. Svako malo nas uzdrmavaju ratovi, predvođeni liderima koji obećavaju bolji život, pa se prije ili kasnije ispostavi da narod vuku za nos, na „bolje sutra“, naši ljudi još uvijek čekaju. Iz tog razloga povlačim paralelu između političara današnjeg doba i „božjih izaslanika“ od prije. Svi oni imaju jednu zajedničku stvar, a to je da mnogo obećavaju.

Nakon dvoboja između Zagora i lažnog proroka, slijede spektakularne scene kad se Devil Mask baca sa stijene u rijeku, na prvi pogled u sigurnu smrt. Zagor se spušta u rijeku i nailazi na masku svog protivnika i sumnja u svoj razum, pošto u glavi još uvijek čuje riječi “vratiću se“. Već ovdje napetost raste i čovjek jedva iščekuje da vidi kako će ići dalje, da li je Devil Mask neko natprirodno stvorenje ili jedan običan ludak koji se zbog poniženja bacio u sigurnu smrt. I, šta sad? Izgleda kao kraj priče i to samo poslije nekoliko stranica. Na prvi pogled ovo izgleda kao jedna tipična epizoda iz početnog doba, u ono vrijeme nije bila rijetkost da se neke avanture završe samo poslije nekoliko stranica. Bilo da se ova priča čita danas, ili u ono doba, sve djeluje pomalo zbunjujuće. Odjednom radnja mijenja tok, sve navodi tako da su događaji sa Devil Maskom okončani i da počinje nova avantura. Međutim, Sclavi ne bi bio Sclavi, da nas nije namamio u perfektnu klopku. U tim momentima kada mislimo da je sve završeno, priča u suštini tek počinje.

Autor majstorski razrađuje scenario i nakon što se poslije nekog vremena sve svodi na to da se Devil Mask vratio iz mrtvih, situacija se okreće i šokantno saznajemo na kraju pravu istinu i da čovjek „koji se vratio iz mrtvih“, nije taj koji je nosio prvi demonsku masku. Jedan dosta iznenađujući kraj za jednu Zagorovu priču, moglo bi se čak reći tipični dylanovski. Najviše mi se dopada upravo to razdoblje kada se nije znalo u kojem pravcu ide priča, taj dio kada je Demonska Maska odsutan iz epizode. Nizaju se razne dogodovštine, ali šta je u stvari u pitanju? Da li je maskirani osvetnik zaista vaskrsnuo, ili je možda ipak nešto drugo u pitanju. Upravo to su stvari koje su mi prolazile kroz glavu dok sam čitao ovu epizodu ,i da budem iskren, nisam mogao da naslutim događaje koji su predstojali.

Da se osvrnemo malo na glavnog negativca. Nakon što smo saznali da se vratio iz mrtvih, nije bilo baš najjasnije u kojoj formi, kao duh, čovjek, ili ipak nešto treće. Nije prvi put da neki maskirani osvetnik pokušava da okrene Indijance na svoju stranu, od Iron-Mana pa nadalje, serijal je prepun takvih tipova. Njihovi motivi su isključivo osveta ili bogaćenje. U prvom slučaju imamo jednog lika koji je izgubio svoje najmilije u nekom ratnom okršaju, pa većinom zloupotrebljava naivnost Indijanaca da bi dobio osvetu. Druga vrsta su oni koji žele na lagan način da dođu do bogatstva. E sada, postavlja se pitanje zašto se maskiraju. Odogovor na to je jer žele da sakriju svoj pravi identitet, Indijance je mnogo lakše zavesti sa nekim misterioznim trikom. Nepobjedivost, posebne moći izazvane kroz cirkuske atrakcije, bilo šta što izgleda kao da je od božije ruke. Što je tačka bolja, to je maskirani lik uvjerljiviji. Demonska Maska je jedan od prve vrste, čovjek koji želi da se osveti. Mada na prvi pogled izgleda kao da je lako zavesti indijanske mase, to nije tako. Ne samo da je potrebna izuzetna fizička sposobnost za takav jedan poduhvat već , naravno, i oštar um. Potrebno je poznavati navike Indijanaca, njihova uvjerenja i narav, samo na taj način moguće je njima zagospodariti i pretvoriti ih u poslušne robove.

Zagor je u ovoj priči prikazan kao hrabar, ali i kao čovjek koji potiskuje svoje sopstvene strahove da bi došao do cilja koji je sebi zadao, a to je miran i siguran život svih naroda u Darkwoodu, bez obzira na boju kože. Još jednom dolaze i njegovi kompleksi do izražaja, njegov tzv. „božiji kompleks“. On je jedan od tipova koji mora sve da ima pod kontrolom, za to je spreman i život da izgubi. U neku ruku, pa zar nije i on jedan od fanatika koji koriste druge za svoje sopstvene svrhe. Grubo gledano moglo bi se i tako formulisati, mada mi znamo da to nije tako. Zagor se bori za dobrobit svih, po njegovim zamislima i pravilima. Iako me nerviraju ti tipovi koji misle da znaju šta je bolje za mene od mene samog, Zagor je ipak stripovski lik koji je prikazan na dopadljiv način, tako da su naše simpatije usmjerene prema njemu i njegovim odlukama.
Autor ove priče, Tiziano Sclavi, prije svega pokazuje da je majstor i za triler, da njegove epizode ne moraju biti natprirodne da bi bile dobre, i u ovoj epizodi u kombinaciji sa Ferrijem, rezultat je jedno pravo remek djelo, koje bi bez problema moglo da posluži kao scenario za jedan dobar film, zbog toga preporučujem ovu priču svim onima koji nisu njegovi fanovi, baš zbog toga što po nekima pretjeruje sa fantazijom. Njega prati glas kao „kralja horrora“, u svijetu italijanskog stripa on je Stephen King. Ova priča nastala je mnogo ranije nego prva epizoda Dylana Doga, horror stripa koji je u Italiji, a i kod nas, stekao kultni status. Već ovdje je vidljivo da je Sclavi fan natprirodnog, iako u suštini ova priča to nije, misteriozna atmosfera je prisutna tokom cijele epizode. Daleko od toga da je Sclavi u stanju da napiše samo misteriozne priče, Vuk Samotnjak, na primjer, je odlična epizoda koja se poigrava međuljudskim odnosima. Njegov vrhunac je svakako najduža Zagorova priča, „Divovi dobra i zla“, poslije toga nije više imao šta da kaze na Zagoru, pa se na veličanstven način oprostio od serijala i posvetio drugim radovima. Ferri od samog početka shvata poentu Sclavijeve priče, te stvara svojim crtežom fenomenalnu atmosferu koja dovodi do toga da se cijela priča može pročitati u jednom dahu. Ovo je jedan od stripova po kojem je Zagor stekao naslov najpopularnijeg strip junaka na našim prostorima, i to sa pravom.


Fantastične naslovnice Demonska Maska i Slomljeno koplje imaju kod nas kultni status, ova druga ponajviše zbog toga što je izašla u albumu sa samoljepljivim sličicama u osamdesetim godina.


Nema komentara:

Objavi komentar