utorak, 2. rujna 2014.

Zagor: Časovi očaja

Čini mi se da se ponekad autori izgube u hiperprodukciji, previše posla i tako se s vremenom desi da pođu da se ponavljaju, nemaju više ideja sa nove priče. Zbog toga se ponekad desi da se neki od njih popljuju kao loši scenaristi, što ne mora da znači da je stvarno tako. Razlog zašto je Boselli dobar kada piše avanture za Zagora je taj što ne piše mjesečno epizode za našeg junaka, tek sa vremena na vrijeme se pojavi i osvježi serijal sa nečim novim. Da u kojem slučaju piše stalno nove epizode, najvjerovatnije bi se brzo istrošio i izgubio u prosječnosti. Tako nešto se desilo sa Toninellijem, napisao je neke legendarne epizode, koje lično meni spadaju među najbolje Zagorove, ali onda se često desi da napiše nešto što je već mnogo puta prožvakano i viđeno.

Ja ga ne krivim zbog toga, jednostavno je u svoje vrijeme bio preopterećen i nije više mogao da nađe ideje i inspiraciju za nove priče.
Ovdje imamo jedan takav slučaj, autor se dohvatio poznate teme i servirao nam priču koja je ispeglana već više puta u Zagorovim avanturama. Cijela epizoda ima relativno malo stranica, tek oko 140, ali čini mi se da je i to bilo previše da se Toninelli pomalo pogubi. Razlog zašto to kažem je pojavljivanje pljačkaša pri kraju epizode, utrpani su na silu u strip i ne vidim razloga za njihovu pojavu. Moja teorija je da Toninelli nije dobro isplanirao tok epizode, tako mu se desilo da je scenario završio prije nego što je bilo predviđeno pa je nazor ubacio nekoliko likova da bi popunio stranice. Moguće i da griješim, ali ne mogu da se otmem dojmu da sam u ovom slučaju u pravu. Tako nešto ne bi trebalo da se desi jednom iskusnom autoru kao što je on, ali sve je moguće kada se radi o zasićenosti. Nedostatak inspiracije se vidi tokom cijele priče, potraga za banditima i pokušaj da se uhvate živi je otprilike najveća napetost u epizodi. Nije mi bilo uvjerljivo to što Zagor hoće baš žive da ih uhvati da bi ih predao Akenatu, nisam vidio neku logiku u tome. Juri ih da ih kazni, a ne da ih uhvati i preda na milost i nemilost Indijancima. To je još čudna stvar, Zagor čini mi se po prvi put ignoriše zakon države i namjerava da preda kriminalce Vajandotama, mada i sam zna da bi ih ovi mučili na smrt. Koliko se sjećam on je u prošlosti uvijek govorio o pravdi bijelaca i rizikovao čak i svoj život da bi ubice ili pljačkaše predao vlastima, ovoga puta nije tako. Ne znam šta ga je navelo da tako postupi, da li se radi o tome što pokušava Akenata po svaku cijenu da pridobije na svoju stranu ili, što je još vjerovatnije, Toninelli više ni sam znao šta da piše pa je smlatio na papir ono prvo što mu je došlo u glavu.

Akenat, poglavica Vajandota, jedna je od najkontroverznijih ličnosti u Darkwoodu. Ima markantan izgled, preko cijelog lica ima veliki ožiljak koji ga čini prepoznatljivim. Sa većinom poglavica je Zagor ili u dobrim odnosima ili ratuje sa njima, s time što se ovi drugi ne održe dugo na vlasti. Akenat je jedan od onih koji stoji između te dvije opcije, on jeste čovjek koji stoji iza Zagora, ali samo djelimično. Nije jedan od onih koji bezuslovno vjeruju u Zagora, njegovu borbu i mit, ne, on je čovjek koji vjeruje u pravdu i već je više puta stavio Zagoru do znanja da želi da ga vidi na djelu kako obavlja svoj posao zaštitinika naroda u Darkwoodu. Ima i dosta peha, kao u epizodi sa Hakaramom tako i ovdje bijelci napadaju njegovo pleme i dolazi do krvoločnih ubistava. Sasvim razumljivo da nije totalno na strani mira i da vlada nepovjerenje prema bijelcima. Iako Zagor pokušava da se pred njim dokaže tako što će uhvatiti negativce, Akenat ne vjeruje u potpunosti u njegovu nepobjedivost, zato se već više puta odlučio da slijedi Zagora i uvjeri se u njegovo sprovođenje pravde. Srećom pa je tako, već je u više navrata spasio Zagoru život kada je ovaj bio neoprezan. Naravno da je zbog toga sumnja poglavice Vajandota u našeg junaka još veća, ne što se tiče toga da li je Zagor zaista na strani pravde, više zbog toga što sumnja u njegove sposobnosti i da je u stanju sve sam da obavi. Ipak, Akenat je pošten poglavica i njegov jedini grijeh je što nije naivan kao neki drugi.


Pepe mi je izuzetno drag crtač. Odlično je crtao likove i znao je dobro da dočara atmosferu. U ovoj priči najviše mi se dopada finalni okršaj na rijeci, scene u polumraku i magli. Sjećam se da ga osamdesetih godina nisam nešto posebno gotivio, međutim u toku vremena sam naučio da ga poštujem više nego većinu crtača iz današnjeg doba. Nažalost, maestro je prerano preminuo i tako je deveta umjetnost ostala siromašnija za jednog velikog crtača. Naslovnica je izuzetno dobro nacrtana, kažem naslovnica jer je samo slika sveske “Časovi očaja”, originalna i ima veze sa samom pričom.


Nema komentara:

Objavi komentar