utorak, 2. rujna 2014.

Zagor almanah: Utrka na rijeci

Jedan od najinteresantnijih događaja u Darkwoodu je svakako godišnji sastanak trapera. Piće, jelo, muzika, žene...ok, nema žena, ali traperi pronađu najbolji način da se zabave od mogućnosti koje su im ponuđene. Na takvim sastancima razna natjecanja nisu rijetkost, bacanje balvana, pretezanje i mnoge druge igre. Kao jedan od najvažnijih događaja je borba pesnicama između Rochasa i Zagora. Svaki od njih dvojice ima pravo na jedan udarac, nakon toga se mjeri ko je uspeo dalje da odbaci protivnika. Još od vremena Zlatne Serije, te mjere mi nisu bile baš najjasnije, na primjer, nekada su ti udarci bili dugi pet metara, nekada duži od devet. Uglavnom, svaki put je razlika između dva udarca tek minimalna i većinom je Zagor taj koji na kraju odnese pobjedu.


Ova epizoda nam nudi jedan od tih legendarnih okršaja, mada nešto drugačiji nego što smo to navikli. Zagor je udario Rochasa, ali stari Škot je bio tako uzdrman da ovoga puta nije imao snage da uzvrati udarac. Iskreno, to nije baš naročito realistično. Da se ljudi sa takvom snagom stvarno udaraju tom silinom pesnicama, bilo bi dosta slomljenih vilica i šaka. Ok, u stripovima smo navikli na takve stvari, sudaranje kostiju bez ozbiljnih posljedica. To nije samo slučaj u SBE, već u stripovima cijelog svijeta.

Ova epizoda me pomalo podsjetila na “Američku odiseju”, prije svega zbog utrke čamaca na rijeci, tako da najveći dio priče se odvija u tom elementu. Za razliku od pomenute epizode, ovdje nema nekih posebnih istraživanja, susreta sa nepoznatim svijetom, ali paralela je ta da provode vrijeme većinom na brodu boreći se sa vodenom silom. Ne znam tačno koliko je Burattini bio inspirisan drugim sličnim epizodama, ali činjenica jeste da smo sličnih priča imali u prošlosti. Jedna od stvari koja mi je ovdje smetala, kao i u mnogim drugim epizodama, je ta da je nekako sve previše crno i bijelo, pri tome ne mislim na crtež. Imamo pozitivce i na drugoj strani negativce, oni “sivi”, koji su otprilike u realnom svijetu i najmnogobrojniji, kao da ne postoje u svijetu stripa. Za čitaoca je mnogo lakše ako je sve crno i bijelo, zna već od samog početka na čiju stranu će da stane, osim toga, ukoliko junak odnese pobjedu nad totalnim zlom, to je mnogo efikasnije i donosi veći publicitet nego kada protivnik nije totalni zlikovac. U toku vremena imali smo i ljude koji su bili “sivi”, primjer je Nat Murdo, međutim, čak je i on bio više tip koji je prelazio sa jedne strane na drugu, nije bio stabilna ličnost koja je cijelo vrijeme bila nešto između, već je sa zlih djela sa vremenom prešao na dobročinitelja i borca za pravdu. Supermike je takođe jedna od kontroverznih ličnosti o kojoj bi se moglo raspravljati kojoj strani on u stvari pripada.

Burattini je ovdje promijenio okolinu središta avanture, ipak, nije nam uspeo podariti nešto novo, nešto što do sada nije bilo viđeno. Zavjere, pohlepa i klasični negativci su sastojni dio skoro svake epizode. S obzirom da su almanah izdanja ograničena po broju stranica, nisam siguran koliko se ova edicija može pohvaliti kvalitetom. Ipak, i pored toga, bilo je i dosta dobrih i dobro razrađenih epizoda, kao što su na primjer “Čovjek koji je došao s kišom” i “Blago Digging Billa”, kao i onih manje dobrih ili očajnih kao što je “Krvavo pismo”. Ova priča je nešto između, u rangu sa epizodom “Sveta puma”, mada je crtež na dosta boljem nivou.
Della Monica je sa svakom epizodom koju je nacrtao postajao sve bolji i bolji. Na početku je imao statičan crtež, pomalo krut, takođe kadriranje nije baš bilo na najvećem nivou, međutim, sa vremenom je usavršavao crtež i danas je sa pravom jedan od najboljih crtača u ekipi našeg junaka. Ambijent ove epizode mu odgovara, brodovi, rijeka i okolina su odlično nacrtani. Ferri je nacrtao jednu solidnu naslovnicu, ništa za dugo pamćenje, ali barem na najbolji način opisuje ovu epizodu.

Nema komentara:

Objavi komentar