utorak, 2. rujna 2014.

Zagor almanah: Čovjek koji je došao sa kišom

Opa! Ovo se zove jedno prijatno iznenađenje. Iskreno rečeno, već sam almanahe otpisao što se tiče kvalitetnih i dobrih priča, tako da je ova epizoda jedno pravo osvježenje, ne samo kada se radi o ovom serijalu, već uopšte o Zagorovim pričama. Početak epizode je napravljen na najbolji mogući način kako je to moglo da se uradi: glavni likovi stoje jedan naspram drugog u pozi revolveraškog dvoboja. To mi je bilo iznenađenje jer sam navikao na drugačije otvaranje epizoda, bilo da su to Chicove nezgode u darkwoodskoj močvari ili nešto što se dešava na nekom drugom mjestu pa Zagor se lagano integrira u priču. Ne, ovoga puta kraj je ujedno i početak. Prve scene zbunjuju i postavljaju na samom početku mnogo otvorenih pitanja, ali onda polagano u retrospektivi saznajemo kako je došlo do dvoboja. Za mene je ovo nešto novo, nešto na šta u Zagorovim stripovima nisam navikao i mogu da kažem – sviđa mi se. Sve što je novo ne mora biti automatski dobro, najbolji primjer je dolazak novog vala crtača u devedesetim godinama, međutim ovo je upravo jedna od stvari kada pomislim da je osvježenje dobro, pogotovo ako se izvede na pravi način. Promjene su u svakom slučaju dobro došle jer poslije 600 epizoda sve postaje pomalo monotono, pogotovo ukoliko se priče otvaraju uvijek na isti način i uzimaju uvijek isti tok radnje i kraj. Pitam se samo zašto smo uopšte trebali decenije da se jedna nova i svježa ideja kao što je ova, sprovede u stvarnost. Diego Cajelli i Maurizio Colombo su ovdje napravili pravi pogodak.

Lik Askenaya (čovjek bez uspomena) je odlično razrađen. Kao što se u toku priče ispostavilo, radi se o plaćenom ubici, međutim moglo je da se vidi da se neki ljudi ne rađaju zli već da ih život pretvori u ono što su postali sa vremenom. On je htjeo novi život, novi početak daleko od svih problema i nevolja, ali nije mogao da pobjegne od svoje prošlosti i svega što je uradio prije amnezije. Da li je pravda zadovoljena? Da li je u redu da čovjek mora da plati za svoje grijehe, iako se pokaje i odluči da promijeni život? Teško reći. U slučaju Askenaya, on nije imao izbora. Tragični događaji u toku priče su ga naveli da ponovo postane ono što je nekad bio, hladnokrvni ubica. Ipak, imam osjećaj da kad je došlo do dvoboja da je on htjeo da se završi kako i jeste, htjeo je da se okonča život kojeg više nije želio da živi, htjeo je da ode jedinoj pravoj ljubavi koju je imao, možda jedinoj osobi u životu kojoj je stvarno nešto značio. Zagor je to shvatio, što se najbolje vidi kod nezaboravnih scena na posljednjoj stranici kada gleda u nebo i govori koliko je čudna sudbina, pri čemu nije baš sasvim jasno da li plače ili mu se sliva kiša niz lice.


Strip ima 94 stranice, što je po mom mišljenju malo da bi se napravila jedna dobra priča, ali u ovom slučaju napravljen je pun pogodak. Imam osjećaj da je svaka vinjeta na svom mjestu i da jedna stranica manje ili više bi bila suvišna. Scenaristi su prilagodili i razradili priču u najmanje detalje, što se rijetko dešava u stripovima koji imaju ograničen broj stranica. Vjerovatno je i Cajelli htjeo u svojoj prvoj priči da ostavi što bolji utisak i može se mirno reći da mu je to na najbolji način pošlo za rukom.

Rubini je u svojoj prvoj epizodi nadmašio sva očekivanja. Fantastično je kadrirao vinjete, pogotovo kada se radi o prikazanim emocijama na licu. To je upravo ono što mi nedostaje kod većine drugih Zagorovih crtača, ne mora anatomija biti perfektna, ali ono najvažnije, pričati priču slikama, to je nešto što samo mali broj crtača ima pod kontrolom. Na čemu Rubini treba još da poradi, to su pokreti koji u nekim scenama izgledaju kruti i drvenasti. Mislim da je crtač sa velikim potencijalom i ako nastavi ovim pravcem biće jednog dana jedan od najboljih, što možda već i sada jeste.

Malo je čudno ako ovo kažem, ali najslabija karika u ovom stripu je
Gallieno Ferri. Naslovnica je solidna, odlična perspektiva, ipak daleko od njegovih najboljih. Kada malo bolje pogledam možda je za tu prosječnost kriv kolor, koji mi izgleda kao bezosjećajno nabacivanje boja bez neke posebne logike.

Sve u svemu, ovo je jedna od najboljih Zagorovih epizoda posljednjih godina, malo drugačija po načinu pripovjedanja, odličan crtež, divna i emotivna priča koja ima sve elemente što jedan dobar strip treba da ima.


Nema komentara:

Objavi komentar