utorak, 2. rujna 2014.

Zagor almanah: Bez milosti za Colemana

Misliš da lijepa rečenica može spasiti dušu?
Pretpostavljam da je već svima poznato da je almanah edicija u Italiji ugašena sa brojem četrnaest, drugim riječima, u ovom momentu ostala su još dva neobjavljena broja na našem jeziku. Naravno, tu mislim na Zagora u almanahu, vidjećemo da li ce SBE iskemijati nešto novo pa nastaviti i dalje sa Mr.Noom. Šta je u stvari bila svrha ove edicije, to je odlučujuće pitanje koje nam može pomoći da shvatimo zašto je uopšte došlo do gašenja izdanja. Naime, almanah je prije svega služio kao prezentacija novih autora, mnogi crtači imali su upravo ovdje svoju premijeru na Zagoru. Rubini, Verni, Bisi, između ostalih, startovali su rad na Zagoru sa almanahom. Neki od njih, kao na primjer D'Arcangelo, očigledno da nisu zadovoljili urednike, tako da su degradirani da se svako malo pojavljuju u almanah izdanjima, ili u slučaju Colombija, njegova epizoda „Sveta puma“ bila je prva i posljednja priča koju je nacrtao za Zagora. Iz ovoga se jasno vidi da ova edicija nikada nije imala za namjeru da se istakne na kvalitetnom području, već je važila kao zagrijavanje, priprema ili proba mladih talenata. Tako da je sada jasnije zašto nikada nije imala dobru reputaciju, eksperimentalna faza rijetko urodi plodom već na samom početku. Ipak, ova edicija je imala svoju svrhu, upravo zbog prezentacije mladih talenata, dok sada, da budem iskren, bojim se da bi autori mogli taj prostor za trening prebaciti na druge edicije, specijal ili maxi, što bi moglo izazvati pad kvaliteta kod tih izdanja. Ali, sada je već kasno za oživljavanje Zagorovog almanaha, prodaja je srozana do dna, povratka nema.

Da se malo okrenemo ovoj priči i da vidimo šta nam pruža.
Glavna zvijezda ove epizode je razbojnik Coleman, u suštini cijela priča se vrti oko njega. Bez Colemana ovo bi bila tek jedna obična epizoda, apsolutno ne znam po čemu bi mogla da ostane u sjećanju, ali je on, kao ključna osoba, uspjeo da se ureže u moje sjećanje kao ne baš tipični razbojnik iz Zagorovih avantura. Stvar je u tome da se većina zlikovaca ili pokaju na kraju jedne priče, ili se smrt brzo desi, tako da do kraja ostaju ono što jesu-kriminalci. Kod Colemana je uzet jedan drugi pravac, njegova smrt je došla olako i najavljeno, u trenutcima kada se očekivalo pokajanje, čak i ispovijest gdje se nalazi skriveni novac, on je do zadnjeg trenutka ostao razbojnik koji je i bio cijeli život. Inače, ta pokajanja su mi u stripovima i filmovima uvijek smetala, đubrad koja cijelog života zlo rade, pa onda na samrti se pokaju i na taj način misle da će kupiti ulaznicu za raj. Pa kada bi to moglo, mnogi bi jade radili tokom života, na kraju se pokajali, i to je to, ulaz u raj. Možda ljudi koji su religiozni i vjeruju u takve stvari, no Coleman očigledno nije od takve sorte. On je sam bio svjestan da je đubre, sam je sebe akceptirao kao takvu ličnost, i kao takav je i otišao pod zemlju. Sjećam se kada je Zagor u epizodi „Brodolomci“ rekao: „Uvijek je šteta kad je razbojnik prava ljudina!“ Tada mi se to učinilo totalno glupo, jednostavno tako nešto nije odgovaralo toj epizodi i liku, ali kada sam pročitao ovaj almanah, te riječi su mi pale na pamet. Ako je Zagor ikada trebao da izgovori tu rečenicu, onda u slučaju Colemana. Ali eto, to se nije desilo. Coleman nije čak ni nacrtan na naslovnoj stranici, umjesto njega u prvom planu imamo jednog ćelavog razbojnika.

Ono što mi je prošlo kroz glavu tokom čitanja je u kojem pravcu ide ova priča. Prvo sam mislio da se radi tek o jednoj western epizodi, međutim prije bih rekao da se radi o trileru. Prva stvar koja me navela da pomislim nešto tako je scena u kojoj se prikazuju mrtvi razbojnici. Na zagonetan način, vidimo na jednoj livadi grupu mrtvih razbojnika, pa od tog momenta počinje enigma zašto i kako. Naravno da se u toku epizode i to razjašnjava, ali upravo elementi takve vrste daju posebnu draž ovoj epizodi i podsticaj za dalje čitanje. Braća Williams su sastavni dio bande pljačkaša, sjenka sumnje pada na njih da su eventualno oni ti koji su pobili ostatak bandita da ne bi dijelili novac sa drugima. Ali, oni nisu jedini koji bi mogli biti osumnjičeni, tako da postoji mogućnost da je i traper Mali Medvjed umiješan u cijeli slučaj. Njega vidimo na početku kao jednog dobrog tipa i prijatelja Indijanaca, međutim u toku priče saznajemo da nije baš u dobroj finansiskoj situaciji zbog kockarskih dugova. Izgleda kao dobrica, ali, nije se jednom desilo da se u toku epizode dogodi nagli preokret i desi upravo ono što je neočekivano. Cajelli se očigledno potrudio da nam pruži nepredvidljivu priču, u kojoj mu je mjeri to pošlo za rukom, prosudite sami. On i jeste nepredvidljiv, ponekad nas kazni nekom pričom kao na primjer epizoda "Krvavo pismo", s druge strane zna i da obraduje dobrom epizodom, sjetimo se almanaha „Čovjek koji je došao s kišom“.

Roberto D'Arcangelo, jedan od najkontroverznijih crtača iz Zagorove ekipe. Gledajući forumske komentare, prije bi se moglo reći da je na negativnoj strani ljestvice, mada se mora priznati da je imao i nekoliko dobrih radova. U ovom almanahu je sasvim solidan, u nekim scenama je pokazao dinamičnost i pošlo mu je za rukom da napravi trilersku atmosferu. S druge strane, njegovi likovi pate još uvijek od „ukočenosti“, a i lica likova su previše slična. Dobro dočarava Zagorovu facu, što je rijetkost kod crtača nove generacije.
Na kraju se može reći da je epizoda vrijedna da se pročita, jednom, i ko zna kad opet.

Nema komentara:

Objavi komentar