srijeda, 3. rujna 2014.

Sambrovi


Sa vremena na vrijeme se pojave stripovi koji renomiraju scenu i osvoje publiku, Sambrovi su jedno od tih djela. Već od samog početka bilo je jasno da se radi o izuzetnom strip serijalu, tiraž od preko sto hiljada primjeraka nagovještavao je da su i izdavači bili sigurni u uspjeh. S obzirom da je serijal počeo da izlazi još 1986. godine i da sporedni serijali izlaze još i dan danas, jasno je da se radi o pravom potezu autora. Na samom početku nije bilo jasno kojim će tokom da se priča razvija, upravo zbog toga došlo je za vrijeme druge epizode do nesuglasica između scenariste i crtača, tako da je Balac napustio seriju, pa je Yslaire preuzeo cjelokupni rad na svoja leđa. Nimalo lak zadatak, to govori i razmak od tri do pet godina u kojem su izlazili pojedini albumi. Radnja je smještena u Francuskoj, za vrijeme revolucije sredinom 19. vijeka. Teško je svrstati priču u određeni žanr, ima elemenata melodrame, tragedije, sa dodatkom ljubavne priče pomiješane sa stvarnim istorijskim događajima tog perioda. Yslaire je obratio pažnju da se dijalozi prilagode govoru francuskog buržujskog društva tog doba, što mu je odlično pošlo za rukom. U to vrijeme je poezija bila cijenjena, bilo da se radi o stvaralačkim djelima ili udvaranjima mladim damama, tako i u stripu je prepričavanje djelimično u tom stilu. Sve to zajedno ostavlja pomalo miris tog vremena, koje je po mnogo čemu promijenilo sliku tadašnje Francuske. U centru pažnje su jedna mlada djevojka i porodica Sambrovi, nekada na visokom glasu, sada u financijskim problemima. U toj familiji imamo dosta likova, različitih po karakterima kao i dobro izgrađenih i markantnih osobina. Sve se vrti oko “rata očiju”, rata koji možda nikad nije ni postojao i koji je egzistirao najvjerovatnije samo u slabom i bolesnom umu jednog Sambra.

Julie je glavni lik ove priče, mlada djevojka romskog porijekla sa majčine strane, sa genetskim nasljedstvom da su joj pupile crvene boje. U toj boji ima nešto zastrašujuće, nešto što signalizuje opasnost i istovremeno nešto privlačno, senzibilno i neodoljivo. Tim očima su u toku generacija mnogi muškarci podlegli, Sambrovi su tradicionalno jedni od njih. Razlikuje se od svoje majke, nije prostitutka koja se prodaje onom što joj najviše ponudi, ne, Julie je strastvena i vjeruje u ljubav. Traži istinu o svojoj prošlosti, pokušava da shvati ponašanje svoje majke i da pronađe oca. Iako sve navodi na to da je njen otac Hugo Sambre, koji je istovremeno i otac njenog voljenog, ipak se tu kocke ne poklapaju, tako da nastavlja potragu za istinom. Ona je i žrtva, žrtva bogatih i nemilosrdnih koji ne žele da je prime u svoje društvo, gledaju na nju kao na jednog parazita koji želi da im oduzme komad kolača. Sve što joj je ostalo od njene majke je velika igla za kosu, upravo ta s kojom je Sarah ubila sopstvenu majku i optužila Julie za zločin. U jednoj sceni za vrijeme revolucije ona uzima zastavu u ruke i stoji na barikadama, očigledno da se radi o omažu poznatom djelu Eugène Delacroixa. Samim time Julie postaje simbol, predstavnik svih onih koji se bore za slobodu, pravdu i ljubav, za sve stvari što su malom čovjeku tog vremena često bile uskraćene.

Bernard je glavni muški lik u ovoj priči, neiskusan mladić koji je upao u “rat očiju”, kojeg nije ni sam svjestan. On je dosta sličan svom ocu, ipak je sa druge strane i totalno drugačiji. Rebel u njemu se probudio ranije nego što se to isto desilo kod oca, odlučio je da na vrijeme preuzme sudbinu u svoje ruke i da je sam kroji, pored toga što njegova sestra pokušava da ga natjera da se drži familijske tradicije i kodeksa. Teško je reći šta kod njega preovladava, ljubav ili strast, ili možda ga ipak privlači tinejdžerska ljubav prema nepoznatom, opasnost i avantura, bilo šta što je drugačije od njegove konzervativne svakodnevnice. Gluh je na upozorenja njegove sestre da će ga ta ljubav i želja za avanturom odvesti u propast, pa možda je bio i u pravu, jer upravo upletanje drugih u tu vezu dovodi ga do propasti, kao i neiskustvo njegovih godina. U tim crvenim očima on je vidio nešto posebno, nešto magično, ali možda se ipak radi i o tome da ga je Julie zgrabila u svoje kandže i nije ga više popuštala. Na kraju krajeva ja u njemu vidim samo jednog zaljubljenog mladića koji proživljava svoje prve ljubavne probleme, a budimo iskreni, svi smo ih prije ili kasnije imali. Spoznaja da smo u nekoga zaljubljeni i da želimo da sa tom osobom provedemo cijeli život, to su stvari kroz koje prolazi svaki čovjek, pa ipak, sa vremenom shvatimo da je sve u životu prolazno, pa čak i ljubav. Bernard, da je imao priliku da se formira u zrelog čovjeka, shvatio bi upravo to, vjerovatno bi još mnogo puta u životu volio, bio voljen, gubio i dobivao. Život je rat koji mi na kraju svi izgubimo! Važno je tokom tog rata da dobijemo što više bitaka! Često se govori da Julie zbog boje njenih crvenih očiju predstavlja strast, dok crne Bernardove predstavljaju smrt. Ne bih se u potpunosti složio s time. Julie ima crvene oči i crnu kosu, Bernard crne oči i crvenu kosu. Rekao bih da se njih dvoje tako ispunjavaju, te da oboje nose elemente strasti i smrti, ili drugim riječima ljubavne tragedije.



Sarah, Bernardova sestra, iako misli da liči svome ocu, moglo bi se reći da je totalna suprotnost od njega, jedina sličnost im je fanatizam da vide u ženama sa crvenim očima opasnost po svoju familiju, mada se kod njenog oca to počelo tek u kasnijem periodu da manifestuje. Ona je spremna na sve, pa čak i na ubistvo, da bi održala porodicu i njen ugled. Ubila je sopstvenu majku da bi Julie mogla da okrivi i da je skloni sa puta, prije svega svoju majku nikada nije ni smatrala pravim obiteljskim članom, zato je i uradila tako nešto. Odnos prema svom bratu je drugačiji, njega voli ali ga smatra nezrelim da sam donosi odluke, zato i pokušava da komanduje njegovim životom i tako stvara još veće probleme.

Koliko traje taj rat očiju? Da li uopšte postoji? Bernardov otac, Hugo, čovjek koji je opsjednut sa tim očima, čovjek koji je počeo da piše knjigu, ko je on? Šta ga je dovelo do toga da uopšte pomisli da iza tih očiju postoji nešto mistično? Da li je Hugo samo jedan psihički labilan čovjek koji nije u stanju da izađe na kraj sa činjenicom da je prevaren i da mu ljubav nije uzvraćena onako kako je on to želio? Da li je on čovjek koji je imao snove, vjerovatno stvorene kroz čitanje ljubavne literature, pa se jednog dana probudio iz sna i shvatio da je obična marioneta u igri jedne kurve? Da li je kasno spoznao da je trebao ranije da se otrgne uticaju svoga oca i da svoju sudbinu sam odredi? Odgovor na sva pitanja je najvjerovatnije – DA! Hugo jeste čovjek koji je slab! Dopustio je ocu da mu nametne brak iz interesa, brak sa ženom koja je imala seksualnu vezu sa njegovim sopstvenim ocem i koja je rodila njegovo dijete. Njegov otac je bio totalni drugi lik, totalno druga osoba. Bio je samostalniji i držao je sve konce u svojim rukama. Iskoristio je rođenog sina da bi popravio financijsku situaciju familije Sambre, i ne samo to, upravo je on organizovao da se sklopi brak za ženom koja je bila njegova ljubavnica. Potisnut dosadom sa sopstvenom ženom, isplanirao je kako može da u svako vrijeme ima seksualni odnos sa jednom ženom koju uvijek može da ima, a da istovremeno zadrži ugled i sačuva sopstveni brak. Od svega toga je najžalosnije to što je Hugo za sve to znao, pa je ipak sve do samog kraja poštovao oca i igrao nametnutu ulogu. U vrijeme kada je mislio da je našao svoj kutak slobode, momenata kada je mislio da je našao neovisnost i da je napokon došao u situaciju da drži konac svoga života u sopstvenim rukama, pao je još jednom, toliko teško da više nikada nije smogao snage da se podigne. Hugo je pokušao da svojim djelom upozori svoje potomke o tom ratu, ratu čija je on žrtva, međutim, rekao bih ipak da je za svoj poraz samo on odgovoran, njegova slabost i činjenica da je sanjar. Iako njegov sin tragično završava u ranoj mladosti, razlika između njih dvojice je velika, čak bih rekao da su različite sudbine najbolji dokaz da ne postoji nikakvo prokletstvo crvenih očiju.

Yslaire je kao crtač obavio sjajan posao. Igrao se sa bojama, pogotovo je dobar posao obavljen sa mračnim depresivnim i crvenim bojama, koju predstavlja kao nešto posebno, nešto što se ističe od ostale grafike i upada u oči kao i likovi na kojima tu boju nalazimo. Yslaire o svom crtežu skromno kaže:
"Ja nisam revolucionar crteža. Moj stil je grafička ikona pod uticajem devetnaestog vijeka. Mene zanima da udahnem energiju u grafizam. Crtež mora da živi. Na primjer, ja nacrtam telo prije nego što ga odenem. Međutim, nisam zainteresovan da budem veran proporcijama, kao što je Žak Marten, koji ima precizne šeme neophodne za iskazivanje realnosti. Teško je definisati prave proporcije. U stvari, šta je grafička istina? Gledajući na odru telo moje umrle majke, njena glava mi je izgledala veća nego ranije. Međutim, to je bila iluzija, jer je njeno telo izgubilo dinamiku. Ja volim pokrete koji deformišu. U Firenci sam vidjeo Mikelanđelovog Davida. Statua nije proporcionalna – glava je prevelika, a ruke su predugačke. Međutim, određena magija izbija iz te skulpture."


Sambrovi su familijska saga, priča o međuljudskim odnosima unutar aristokratske familije i jednog doba promjena u Francuskoj. Sambrovi su i ljubavna priča, sa svim elementima tragedije i melodrame iz doba u kojem se odvija radnja.


Nema komentara:

Objavi komentar