srijeda, 3. rujna 2014.

Dylan Dog: Ukronija

“Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti je samo varka”

“Dobar dan”, rekao je Sclavi, to je bio povod da pedeset analitičara pokušava da odgonetne zagonetku šta je tačno maestro mislio kada je to rekao. “Ukronija”, rekao je Sclavi, mogu li uopšte da se prebroje svi oni koji pokušavaju da analiziraju smisao te riječi? E pa, ja sam jedan od njih. Može biti da je moja teorija nešto drugačija od nekih od vas, ali ipak je teorija, moje mišljenje, moje razmišljanje, ispovijest mog ličnog psihičkog poremećaja. Čitam italijanske komentare kako misle da ovdje Sclavi nije Sclavi, već da Sclavi pokušava biti Sclavi. Pa ne bih se složio! Koliko oni znaju u stvari o tome ko je Sclavi? Ko je čovjek koji se najradije zatvori u četiri zida i voli samoću više nego Dylan žene? Kako možemo uopšte da znamo ko je on? Možda je tip koji svoja razmišljanja prenosi na papir, svoje emocije, svoj pogled na svijet, a možda je jednostavno čovjek koji pod raznim tabletama i drogama ima halucinacije i prenosi na papir slike koje se motaju po njegovom, mora se priznati, posebnom umu. Šta ako je samo povučeni, razočarani u ljubav, stari emotivac koji ne može da preboli to što ga je jednom ostavila neka djevojka za koju je mislio da je ljubav njegovog života, djevojka za koju je on bio samo kap vode u moru, djevojka koja je za njega do dan danas predmet apsolutnog božanstva i naravno glavna uloga u igri zvanoj onanija? Nemoguće? Pa, možda je moguće, samoća je emotivno stanje koje stimuliše čovjeka da napravi nešto što inače nikada ne bi uradio. Mnogo velikih umjetnika je dobilo inspiraciju upravo u momentima kada su imali krizu i osamili se u četiri zida, jer upravo tada čovjek ima najviše vremena za razmišljanje, za stvaranje umjetničkih djela ili u svojoj lucidnosti da kuju planove za serijska ubistva. Samoća je najveći stimulant, u tim situacijama se misli na stvari koje su odavno zaboravljene, stvari na koje normalan čovjek sa poslom i obavezama ne misli jer nema vremena za to. Posao je vjerovatno najbolja terapija za većinu duševnih problema. Sclavi mi liči na jednog tipa koji je potencijalni masovni ubica, samo što nema hrabrosti da svoja razmišljanja prenese u stvarnost pa svoje strahove i strasti prenosi na papir. Ne želim da maestra nazovem kukavicom, ali možda sam u pravu, možda i nisam, vjerovatno ne postoji niko ko bi to mogao potvrditi ili negirati, naravno osim njega samog.

“Ukronija” je u mojim očima prije svega jedan strip koji pokazuje kako bi bilo da smo u jednom drugom svijetu, paralelnoj dimenziji, da li bi mi bili isti kao što jesmo ili ipak ne. Po mom mišljenju ljudi se na rađaju takvi kao što jesu, u redu je da su geni za dosta toga odgovorni, ali ipak život od nas gradi ono što jesmo. Svaka sekunda, svaki momenat našeg života, pa i one najmanje sitnice, su odgovorni za našu ličnost, odgovorni za odluke koje donosimo. Možda je moja sudbina da budem fin, normalan i porodičan čovjek, ali jedna situacija može da promijeni moj život, moj karakter, moju ličnost i da postanem neko za koga ljudi smatraju da bi bilo nemoguće pronaći tu osobu u meni. Onaj prokleti rat devedesetih godina nam je pokazao kako ljudi u ekstremnim situacijama i oni koji su preživjeli traume, mogu preko noći da se promijene. U samom stripu Dylana Doga imali smo jednom priču o zamijenjenim ulogama, sasvim realistično stanje da je život određenih individua išao drugim tokom. Osnovni cilj većine priča o paralelnim dimenzijama nije nikad bio da samo vidimo kako bi izgledale zgrade i okolina na istom mjestu u drugom prostoru ili istom vremenu sa drugačijim tokom dešavanja, već uvijek su u centru pažnje ličnosti, kako su se te iste prilagodile drugačijim uslovima, šta je od njih postalo kada bi okolina na drugačiji način utjecala na njihov život. Imamo dosta primjera sličnih priča, pogotovo u Marvelovom i DC univerzumu američkih superheroja. Priče koje se bave tom tematikom nazivaju se u USA “Elseword”. U ovom stripu je tok nešto drugačiji jer prije svega dolazi do miješanja alternativnih svijetova, dakle nije glavna tema kakvi su ljudi u tim svijetovima, već kako se snalaze ti isti u paralelnoj dimenziji. Sam Dylan je samo djelimično mogao da baci pogled na jedan paralelni univerzum, više je morao da izađe na kraj sa čovjekom koji dolazi iz jednog drugog svijeta.

Ideja o komunacizmu mi se čini interesantna, mješavina između komunizma i nacizma, ili bolje rečeno za Sclavija je to očigledno jedno te isto. Sa ovom teorijom, koju propagiraju Amerikanci još od `45, mnogi se ne slažu. Porediti tek tako Hitlera sa Staljinom, predstavljati ih kao istu ličnost u dva različita tijela, barem je i po meni van svake pameti. USA, čiji je nekad veći problem bio komunizam od samog nacizma, uspješno su ubijedili zapadni svijet da se radi o jednom te istom zlu.

Postavlja se ipak pitanje da li je USA trenutno to zlo, ta diktatura koja trenutno dominira svijetom? Na to pitanje bi barem pola čovječanstva odgovorilo sa jasnim DA, ali Bonelli je ipak u Italiji, a Italija je zapadna država, jedna od zemlja samoprozvanog civilizovanog svijeta. Doista kontroverzna tema koja dijeli ljude u dva tabora. Slične ideje su bile već tema raznih knjiga, filmova, filmskih serija i stripova.

Priče sa paralelnim univerzumima nisu rijetkost u Dylanovom svijetu, s naše tačke gledišta njegov svijet ionako nije naš. Ubice iz druge dimenzije, sa druge strane smrti ili putovanje kroz vrijeme, sve teme koje smo već vidjeli, ipak rijetko u ovako jednom markalnom elementu. Ova epizoda me dosta podsjeća na priču DD LEX #50 “Na granici vremena”, mada je dosta kompleksnija. Vidjeo sam po komentarima, kako u Italiji tako i kod nas, da su ljudi očekivali više od ove priče, prije svega što je ovo prva epizoda koju je Sclavi napisao poslije pet godina. Ne znam tačno šta se očekivalo, ali koliko vidim nešto spektakularnije, neku priču epskih razmjera. To definitivno nismo dobili, ali po meni sasvim solidna epizoda koja ostaje u sjećanju po pomalo čudnovatim događajima kao i zbog političke teme koje se dotakla.

Saudelli se mogao malo više potruditi sa crtežom, prije svega likovi su nacrtani kao u karikaturnom stripu. “Svemogući” kompjuter se mogao prilagoditi vremenu, a ne nacrtati jedan tri hiljade godina star kompjuter i uzeti za primjer model koji je bio aktuelan tek desetak godina u našem vremenu. Angelo Stano je po običaju obavio odličan posao, dao nam je klaustrofobičnu naslovnicu koja u jednoj slici na najbolji način opisuje cijeli strip.


“Ukronija” je obavezno štivo za sve ljubitelje Dylana Doga. Moglo je sve malo bolje da se izvede, od scenarija pa pogotovo do crteža, ipak sama tema je izuzetno privlačna i ne bih imao ništa protiv kada bi ova priča jednog dana dobila nastavak, mada ako smo iskreni, zar nije svaka Dylanova priča pomalo “ukronija”?!

Nema komentara:

Objavi komentar