srijeda, 3. rujna 2014.

Dylan Dog: Misteriozni susjed

Kada se govori o kvaliteti Bonelli stripova, Dylan Dog pripada samom vrhu ove izdavačke kuće, ipak, kao i u svakom serijalu, tako i Dylan ima bolje i lošije epizode. Za ovu epizodu se ne može reći da je dobra, pogrešno bi bilo reći da je i totalno loša, jednostavno se radi o tome da je prenatrpana raznim elementima već poznatim iz drugih Dylanovih epizoda. Vjerovatno je najveći problem taj da se epizoda sastoji od tri dijela koja su slabo integrirana u jednu cjelinu što dovodi do zaključka da je Masiero startovao u ovu epizodu i previše pretenciozno, tako da je na kraju pokleknuo pred vlastitim scenarijem pa imamo kao rezultat jednu i više nego iritantnu priču. Prvi dio se sastoji od toga što nam naslov i obećava, tipični uvod u priču sa poznatim scenama kada klijentica dođe kod Dylana sa problemom koji ima. Naravno da je prisutan i Groucho sa svojim šalama. Dakle, priča nam daje ono što očekujemo od naslova, problemi sa susjedom, tema koja nije po prvi put dodirnuta u Dylanovom serijalu i koja ima uvijek potencijal i daje širok prostor da se žonglira sa pričom i uvijek napravi nešto svježe. Sama tema je dosta realistična, pa ko od nas nije imao, ili barem čuo od poznanika, da nije neko nekad imao problema sa susjedom. Bilo da se radi o preglasnoj muzici, zavisti jer komšija ima bolje uređeno dvorište ili nešto treće, sasvim realan problem, a nije rijetkost da se suparnik u takvim momentima nazove samim đavolom, kao što je to uradila Dylanova klijentica u ovoj priči. Ono što upada u oči još u ovom prvom dijelu je to da bi riječi mlade žene koja je došla po pomoć kod Dylana mogle biti istinite, jer već ubrzo Dylan primjećuje da sa zgradom stvarno nešto ne štima, a sve vodi prema tome da je misteriozni susjed stvarno odgovoran za čudne stvari koje se dešavaju.

Sve to navodi čitaoca da pomisli da epizoda ide tim tokom, međutim odjednom se dešava to da priča uzima jedan drugi tok i čovjek pomisli da se nalazi u drugom stripu. Drugi dio priče počinje na 35 stranici, od onoga trenutka kada Dylan ulazi u stan misterioznog susjeda i stavlja masku na lice koja izgleda kao da je pravljena prema njegovom uzoru. Odjednom na scenu stupa najpoznatiji serijski ubica koji je postojao, Jack Trbosjek. Apsolutno nelogičan razvitak radnje i prije svega totalno nepotreban, prije svega jer ovaj dio priče se nikako ne uklapa sa prvim dijelom. Da se radilo samo o kratkoj retrospektivi na nekoliko stranica, to bi moglo i da se podnese, međutim taj dio traje cijelih 46 stranica, potpuno bez Dylana.

Priča o Trbosjeku je dodirnuta već više puta u Dylanovom serijalu, između ostalog i u legendarnom istoimenom drugom broju, pa najviše zbog toga je bilo sasvim nepotrebno uvođenje ovog lika u epizodu. Masiero se nije tek tako poigrao sa tom temom, već je bio očigledno inspirisan stripom “From Hell”, prije svega zbog poznatih elemenata koje je koristio u ovom dijelu epizode.

Sve bi to moglo lakše da se podnese da, kao što sam već rekao, ovaj dio ne traje 46 stranica, od 35 do 81. Epilog nam nudi objašnjenja, prije svega može da se lakše shvati povezanost određenih elemenata u priči, međutim to ispada dosta neuvjerljivo, tako da autoru nije pošlo za rukom da ova tri dijela spoji u jednu cijelinu koja bi mogla da nam pruži jednu dobru priču. Mesieri je očigledno mnogo toga htjeo, a malo toga nam je dao, prije svega zbog iritirajućeg toka radnje.
Freghieri je ovdje solidno odradio svoj dio posla, kao što smo od njega i navikli. Njegov realistični stil mi je drag, mada crtež nije za poređenje sa jednim majstorom kao što je Brindisi. Najbolja stvar u ovom stripu je naslovnica majstora Angela Stana. Scene sa maskom je izvukao na najbolji mogući način i prikazao u odličnom kadru. Ovdje je malo eksperimentisao tako što je Dylanovo lice predstavio kao masku, a sam Dylan je ostao bez identiteta. Ne uklapa se baš najbolje u priču, ali mislim da je to najbolji način koji je mogao napraviti da privuče pažnju naslovnicom.

Epizoda je jedna od mnogih, ostaće prije svega u pamćenju zbog neobičnog toka radnje i činjenice da u više od pola stripa nema Dylana. Još jednom, ovo nije loše, ali za serijal kao što je Dylan Dog ipak nedovoljno.

Nema komentara:

Objavi komentar