srijeda, 3. rujna 2014.

Dylan Dog: Kolor bibiloteka 2

Kolor bibloteka je edicija od koje se mnogo očekivalo, ne samo zbog obojenih priča, već i zato jer se očekivalo nešto novo, nešto što do sada nismo imali priliku da pročitamo. Prvi album nije nam donio ništa novo, radilo se o već poznatom musteru priča i tema, sve ono što možemo da pročitamo u redovnoj seriji, jedina razlika je ta što su priče spakovane na manjem broju stranica.

Ovaj drugi album ide ipak u nešto drugom pravcu, moglo bi se reći da polako ispunjava želje koje smo imali kada je počeo ovaj serijal. Raznolikost i nešto drugačije, to je ono što su čitaoci priželjkivali i sa ovim albumom i dobili. Četiri priče, spakovane zajedno na 128 stranica. Vrijeme je za analizu pojedinačnih epizoda...

Planet mrtvih
(Bilotta / Di Giandomenico)

Apokalipsa. Kraj svijeta. Ili mozda ipak isti naš svijet, koji se razlikuje u sitnim pojedinostima. Dylan Dog je inspektor, pije alkohol od jutra do mraka, dok živi mrtvaci hodaju zemljom. Vidljiva je određena sličnost sa filmom Fido, koji je djelimično najvjerovatnije poslužio kao inspiracija za ovu kratku priču. Čitajući ovu epizodu razmišljao sam o tome koji je u stvari Dylanov cilj u životu, da li ga uopšte ima. Ukoliko je cilj da se bori protiv zla i čudovišta, pa ne predstoji mu dobra budućnost. Pomalo zastrašujuće je to što ga čeka ista budućnost kao i inspektora Blocha, sivi mantil, uloga inspektora i ono što je najgore – samoća. U epizodi nije mnogo toga objašnjavano, tako da je moguće da je ovo Dylanova sudbina, ili se možda ipak radi o jednoj alternativnoj budućnosti, možda čak i paralelnoj dimenziji. Cijela stvar me je podsjetila na Zagorovu epizodu “Divovi dobra i zla”, naravno sa malim izmjenama i tok priče je više u Dylanovom elementu. Jedna od rijetkih stvari koje se neće promijeniti je to da još uvijek mijenja žene kao nekad. Na samo 32 stranice bio je u krevetu čak sa dvije , ali, nije to onaj stari Dylan, mangup i zavodnik, ovo je blijeda sjena čovjeka koji je nekad bio. Čini mi se da su upravo žene te koje ga podsjećaju ko je on u stvari bio, mada se postavlja pitanje da li on uopšte želi da se sjeti starog Dylana Doga, jer kako nam je autor šifrovano objasnio, izgleda da je on kriv za apokalipsu i za ono što se desilo njegovom najboljem prijatelju. Interesantan mi je razgovor na kraju između Dylana i Smrti, kada mu ona kaže kako su jadni živi mrtvaci jer pokušavaju da oponašaju žive, dok je Dylan odgovorio da su to isto radili i živi, oponašali život. Koliko je stvaran svijet u kojem živimo, i da li smo uopšte živi ili ipak pokušavamo da odradimo svoju sudbinu, to bi prepustio pojedincima neka svako za sebe odluči o svrhi svoga postojanja. Odlična priča, od početka do kraja, tako da mogu reći da je šteta da se proteže na tako malom broju stranica.

Videokiller
(Barbato / Stano)

Uglavnom kada vidim da su se ujedinili Stano i Barbato, to je znak da se radi o izuzetno dobrom stripu. Ovoga puta nije drugačije, tim iz snova je dao sve od sebe i napravio jednu odličnu epizodu. Nije ostavljeno mnogo prostora za objašnjenja, vjerovatno zbog ograničenog broja stranica, međutim, to nije bilo ni potrebno. Ostaje nerazriješeno ko je postavio video na youtube i ko u stvari stoji iza cijele priče. Ja sam tu osobu zamislio kao neko natprirodno biće teške kategorije, neko kao Smrt. Poznato je da se Smrt u Dylanovim avanturama zna često da našali sa svojim mušterijama, čak bi se moglo reći da shvata svoj posao i previše dosadnim, pa tako sa vremena na vrijeme dopusti sebi malu razigranost, tek toliko da bi se malo zabavila. Jasno nam je da Dylan neće baš tako brzo pod zemlju, to zna i on, zbog toga je malo čudnije zašto stalno pada na takve igrice i upušta se u to. Ko zna, možda iz dosade, a možda jer je po prirodi znatiželjan i želi da zna šta se iza cijele stvari krije. Jedno od iznenađenja u ovoj epizodi je bilo to kada sam vidio Dylana na PCu. Koliko je meni poznato on je zakleti neprijatelj razvoja tehnike, stvari kao što su mobilni i PC za njega ne dolaze u obzir. S obzirom da je tako, poprilično se dobro snalazi sa videom na youtube, čak je od prve nasjeo na priču, ne znajući da se moglo možda raditi o običnoj fotomontaži. Barbato je sjajno razradila scenario, prije svega je kraj malo iznenađujući, što me navelo na to da ipak pomislim da veća sila stoji iza toga, jer je očigledno i Dylanov protagonista samo jedna šah figura u igri. Stano je sjajno odradio svoj dio posla, čak bih rekao da njegov crtež izgleda još mnogo bolji u koloru, što nije slučaj kod svih SBE crtača.

Poslovni čarobnjak
(Ruju / Mari)

Jedan poslovan i uspješan čovjek ima maniju da ubija. Hm, zvuči poznato. Ne samo da je Ruju bio inspirisan jednim poznatim filmom, već kod Dylana postoji jedna jako slična epizoda, "Veliko đubre". Ruju je jedan od najproduktivnijih autora u SBE, zbog toga mu ponekad nedostaje ideja pa se izgleda ogrebe o već poznatoj epizodi. Cijela priča, razrada i finiš imaju već poznat i predvidljiv muster, autor je tek nekoliko pojedinosti ubacio da bi stvorio od ove priče koliki-toliki unikat, mada mislim da je i pored svega ovo najslabija epizoda u albumu. Mari je takođe odradio slabašan posao, u poređenju sa ostalim kolegama iz ove knjige, daleko je najslabiji. Napravio je nekoliko propusta na crtežu, što možete pogledati na slici, ali to nije najveći problem kod njegovog crteža. Bez obzira na sve poštovanje prema autoru Ruju, bilo bi mi draže da je ovu priču napisao neko ko nije toliko hiperproduktivan kao on, u tom slučaju bi možda imali priliku da pročitamo jednu svježu i dobro smišljenu priču, a ne ovako nešto. Ova epizoda kvari albumu prosjek, u svakom pogledu.

Pakao na Zemlji
(Gualdoni / De Angelis)

Tenkovi na ulicama, agresivni ljudi, vojska. Rat u Londonu. Dylan očigledno ni sam ne zna šta se odjednom desilo, kao da je cijeli svijet poludio. U svom tom haosu pomaže jednoj trudnoj ženi da dođe do bolnice. Međutim, ta žena, koju svi nazivaju neprijateljem, da li je zaista razlog kojeg treba ljudi da se plaše? Izgleda kao da dolazi sa arapskih prostora, da li je to razlog da je ljudi sa gađenjem gledaju? Možda jeste, možda nije. Gualdoni je napravio sjajan scenario i stvarno je šteta što jedna ovakva priča nije dobila više prostora, mnogo više. Naši ljudi su prošli kroz sličnu situaciju pa mogu da razume sve emocije i nepovjerenje u ljudima. Kome vjerovati, u šta vjerovati? Kada pođu da padaju bombe većina gleda da spasi sopstveni život, ali ne i Dylan, on je odlučio da sve stavi na kocku da bi pomogao trudnici. Ono što je interesantno je da se u jednom trenutku pominju brežuljci oko Londona, koji ne postoje, pa to me navodi da taj prikazani London, koji smo vidjeli u ratnom stanju, može biti bilo koje mjesto, u bilo kojem vremenu. Rat je uvijek isti i donosi sa sobom uvijek iste stvari za normalan i pošten narod – patnju i bol. Ovo nije tek tako priča o nekom ratu, ovo je upozorenje kako brzo može sve da bude uništeno. Stanovi. Auta. Životi. Najbolja priča u ovom albumu.
Dylan Dog: Pitam se ko je pobijedio...

Žena: Niko. Svi su izgubili još onda kad su odustali od pregovora kako bi oružjem riješili nesporazume.

Nema komentara:

Objavi komentar