srijeda, 10. rujna 2014.

Dragonero

Ograničenja postoje samo u našim umovima. Ako koristimo maštu, otvaramo si svijet beskonačnih mogućnosti.

Avanturističke priče su uvijek bile posebno omiljene kod svih naroda, tako je bilo vijekovima. Vilenjaci, čarobnjaci, vještice, zagonetni patuljci i zmajevi, sve su to česti sastojci fantastičnih avantura iz doba kada nisu postojali televizor i internet. Tako je bilo i u vrijeme kada je tv zavladao svijetom, za kratko je vrijeme čudesni aparat postao glavna zanimacija i hobi. I tada su filmovi o herojima u “sandalama” bili među najomiljenijima, ljudi nisu izgubili interesovanje za takvim vrstama priča. Tek negdje tamo sedemdesetih godina situacija počinje da se mijenja, ovaj žanr gubi na popularnosti i njegovo mjesto zauzimaju priče nešto drugačijeg karaktera. Naučna fantastika i horror filmovi sve više uživaju popularnost čitatelja knjiga i ljubitelja filmova, od Stephena Kinga pa do Star Warsa, sve vuče na to da su avantursitičke drevne priče zaboravljeni žanr koji više nikoga ne interesuje. Sve to postaje drugačije od kada je početkom ovog vijeka startovano sa ekranizacijom Gospodara prstenova, trilogijom koja je širom svijeta našla svoje fanove i osvojila mnogobrojne nagrade u svijetu filma. Naravno da su i drugi mediji pokušali da prate trend i da se ogrebu od dijela kolača, tu nije ni strip izuzetak. BD produkcija je uvijek bila poznata po ovoj vrsti stripa, ali sada je izgledalo kao da su još više dodali gas, pa su masovno producirali stripove sa ovom temom. Jedino je SBE izgleda, kao po običaju, ostao odsječen od svijeta, pa su i dalje išli svojim pravcem ne osvrčući se šta je trenutni trend. Tako je izgledalo barem na prvi pogled, međutim, ovoga puta su se čelnici ipak odlučili da i oni ugrabe dio kolača, tako su stvorili jednu priču koja je u mnogo čemu slična Gospodaru prstenova. Ovdje se odmah moramo distancirati od bilo kakve tvrdnje da je Dragonero jeftina kopija pomenutog djela, iako ima dosta podudarnosti, ipak su autori ostavili na priči svoj vlastiti pečat i učinili su ovaj strip originalnim, koliko je god to bilo moguće u jednoj ovakvoj situaciji. Ono što je najvažnije je da je ovaj strip bio pravo osvježenje za izdavačku kuću SBE, a i sami znamo koliko je pokojni Sergio bio težak na takvim stvarima, promjenama bilo kakve vrste. No izgleda da je ideja sa objavljivanjem ove priče urodila plodom, pogotovo ako s današnje tačke gledišta znamo da je Dragonero postao mjesečni serijal sa sasvim solidnom prodajom.

Najveći problem, ukoliko se uopšte može nazvati problemom, ovog stripa je ograničen broj stranica. Iako se priča prostire na skoro trista stranica, to u ovom slučaju ne izgleda kao da je dovoljno. Autori su se potrudili da nam prikažu cijeli novi svijet, čak i u stripu nailazimo na više mapa koje nam malo bolje dočaravaju gdje se šta nalazi. Dakle, od samog početka imamo osjećaj da je pred nama nešto veliko, nešto što ima potencijala da se više istraži od onoga što nam može da pruži jedna priča sa nekoliko stotina stranica. Taj nedostatak prostora prati cijeli strip, jednostavno ima dosta više da nam se prikaže nego što to priča dozvoljava. Svako malo imamo osjećaj da tu nešto nedostaje, prije svega dijelovi koji kao da su preskočeni, tek toliko da se ne bi prešla zadata norma od broja stranica. Zbog tog problema radnja gubi na tečnosti, događaji izgledaju kao da su ubrzani i prelazi se iz jedne avanture u drugu, previše brzo i nedorečeno. Zaista je tako da je na više mjesta bilo napetih i zanimljivih situacija, ali uz ovaj brzi tok radnje nije bilo moguće utonuti u ovaj strip više nego što je to slučaj. Sama ova priča bi mnogo bolje izgledala da je imala nekoliko stranica više, ali sada to više nije moguće ispraviti. Kako god, sada je Dragonero postao serijal, pa ostaje nada da će autori imati dovoljno prostora da nam bolje i opširnije prikažu ovaj zanimljivi svijet iz mašte.

Jan je najvažniji lik, glavni glumac u koga su uperena sva svijetla. Ubica zmajeva ima iza sebe veliko vojničko iskustvo kao pripadnik redova carske vojske kome je bila namjenjena blistava karijera. Iz razloga koji nisu baš sasvim jasni, Jan napušta zvaničnu vojsku kako bi postao izviđač i bavio se obavještajnim misijama na teritoriji Carstva i izvan njega, isključivo u pratnji svog velikog prijatelja Gmora, orka. Upravo zbog takvog posla, koji ga dovodi u dodir sa različitim rasama i kulturama, Jan je duhovno otvoren i pun poštovanja prema svim etničkim grupama i religijama. Siguran je u sebe, a ta sigurnost proističe iz iskustva. On je hrabar, ali ne i nepromišljen, i ono što ga posebno krasi jeste uravnoteženost koja je rezultat vojničke obuke i čvrste discipline. Jan živi u svojoj kući na vrhu stjenovite planine koja ima pogled na more, u blizini grada Soliana, gdje takođe obavlja dužnost kapetana gradske policije i odakle kreće u svoje misije. Jan nema stalnu pratilju i , kada je u Solianu, žene iz grada se utrkuju da mu sređuju kuću i spremaju ukusna jela. Njegova jedina slaba tačka je njegova sestra Mirva, kao što je to i prikazano u ovoj velikoj avanturi. Među njima postoji iskrena ljubav, ali takođe imaju i veoma različita mišljenja po mnogim pitanjima i nijedno od njih nije spremno popustiti.

Gmor je jedan neobičan ork. Živi u civilizovanom svijetu, u društvu ljudskog bića, glavnog lika Jana. U ovoj priči nije objašnjeno zašto je napustio svoj svijet, iako je u jednom od flešbekova prikazan njegov prvi susret sa prijateljem ratnikom. Između ostalog, on je „kućni ork“, voli da priprema ukusna jela, „učenjak“ je, obožava da čita i zato su mu potrebne male naočare koje mu daju neprimjeren izgled intelektualca. Osim toga, on zajedno sa Janom obavlja dužnost vojnog obavještajca prema zvaničnom nalogu carskih vlasti. To je maltene skrnavljenje klasičnih priča o orcima, po kojima su oni zli i zakleti neprijatelji čovjeka. Što se svega ostalog tiče, on u potpunosti izgleda kao pravi ork. Veliki je i krupan, nezgrapan i sirov, često izaziva kavgu i ulazi u borbu sa iskrenom strašću, pokazujući da je neustrašivi ratnik. Kao i Elf Sera, Gmor je lik koji je sticajem okolnosti osuđen da živi sam, odvojen od sebi bližnjih i omražen od ljudi koji teško podnose njegovo prisustvo. Odnos između njega i Jana je dugotrajan i neraskidiv. Oni se poznaju od djetinjstva, ali razlog koji ih tako čvrsto povezuje ostaje nepoznat, kao što je i nerazjašnjeno zašto je Gmor zauvijek napustio svoj svijet.

Alben ima ulogu Gandalfa u ovoj priči. Interesantan je podatak da je on bio posljednji lik koji je uključen u ovu priču. U prvobitnoj verziji Vileti i Enoh nisu predideli čarobnjaka, možda zato što je ideja magije prema njihovoj zamisli narativnog svijeta „Dragonera“ bila suviše neubjedljiva, ideja koju je možda trebalo staviti čak i u drugi plan. Kao što se to često dešava u avanturističkim pričama sličnim „Dragoneru“, gdje jasno postoji granica između dobra i zla, dvoje autora je imalo potrebu da jednom tako snažnom liku kao što je Saul Jeranas suprotstave neprijatelja koji bio pozitivan i podjednako snažan. Tako je nastao Alben. Naš čarobnjak je nevjerovatno energičan za svoje godine i ima harizmu koja je neophodna da se drži na okupu grupa kompanjona usijanih glava koji ga prate kroz ovu avanaturu. On međutim ne daje dobar primjer. Alben je gunđalo, voli komotan život, mrzi hladnoću i poteškoće. Kada bi se on pitao, ostao bi na toplom u svojoj odaji gdje bi čitao tomove i tomove starih knjiga, koje su, ruku na srce, prava smrtna dosada. Alben između ostalog pati i od vrtoglavica, a sudbina ga uvijek dovodi u situacije koje ga na to podsjećaju.

Mirva je lik u „Dragoneru“ koji je najbliskiji našem modernom svijetu. Ona pripada redu Tehnokrata, odnosno savezu naučnika koji u unutrašnjem političkom svijetu „Dragoneru“ preuzima vodeću ulogu u odnosu na red čarobnjaka i umanjuje moć magije favorizujući tehnologiju. Mirva nije bilo kakav Tehnokrata, ona ne provodi vrijeme baveći se tehnološkim istraživanjima u bučnim carskim radionicama, već kao jedna od malobrojnih ratnica, obučenih specijalnih agenata carstva, odlazi u misije tamo gdje je to neophodno. Mirva je između ostalog i Janova sestra, i premda se uopšte ne slaže sa bratom, njihova međusobna privrženost igra veoma važnu ulogu u stripu u toj mjeri da u više navrata dovodi pitanje čitavu misiju. Jan je, s druge strane, pretjerano zaštitnički nastrojen prema sestri, što ona ne odobrava. Mirva je moderna , nezavisna žena, veoma snažnog karaktera. Vješta je u korišćenju ratničkih tehnika i vatrenog oružja, koje apsolutno pogubno djeluje na neprijatelje. Takođe, posjeduje i diplomatske sposobnosti i, iako je još uvijek mlada, često uspijeva da i održi čarobnjaka Albena prisebnim, štiteći tako svoju nezavisnost i braneći interese kaste Tehnokrata.

Lik Ekube ima dugu istoriju iza sebe i stvoren je godinama prije nastanka „Dragonera“. U početku se radilo o fantastičnom liku koji je Enoch osmislio i ostavio da čeka u fioci čitavu deceniju. Međutim, kada je osmišljen projekat „Dragonero“, Ekuba je bila pozvana da odigra ulogu monahinje ratnice, koja je još od samog djetinjstva odgajana i obučavana da se bori u službi zaštite čarobnjaka. Uloga tjelohraniteljke je jedina uloga koju ona obavlja, i to čini sa velikom odlučnošću. Matteoni ju je u početku zamislio kao egzotičnu amazonku, ali obzirom na geografski položaj u koji je smještena priča „Dragonero“, i činjenicu da se tamnoputi narodi ne nalaze u naseljenim predjelima već u dalekim i nepoznatim zemljama juga, dodjeljen joj je izgled ledene plavuše krupne konstitucije, Ekuba je pravi pravcati pokretni arsenal oružja. Iz svoje torbe ona izvlači nevjerovatnu količinu hladnog, hemijskog i magijskog oružja, na čemu joj može pozavidjeti i španska armada. Njeno tijelo je oružje samo po sebi, a teg koji je prikačen za njenu kosu čini da njen rep izgleda kao gvozdeni čekić. Široka crna suknja i sjekira nedvosmisleno podsjećaju na aikido ratničke vještine koje i Matteoni i Enoch upražnjavaju.

Elf Sera je po prvobitnoj Enochovoj ideji bila divlja stanovnica šuma, obučena u kožu i naoružana lukom i strijelom. Žena lovac koja je živjela u potpunoj simbiozi sa prirodom, otuđena od svoje civilizovane braće elfova. Njenom izgledu ratnice doprinosi i ubilačko oružje koje ona vješto koristi. U konačnoj verziji “Dragonera“, Sera napušta lik amazonke ratnice i postaje „luviemaste“, što na starom jeziku znači „onaj koji ima cvjetnu ruku“ odnosno gospodar u svijetu biljaka. Ona je nesposobna za borbu fizičkim i magijskim sredstvima, ali je njeno prisustvo od vitalnog značaja za izvršenje misije. Sera je sićušna, ne nosi oruđje, miroljubive je naravi i lako se da uplašiti. Kao lik u drugom planu, međusobno se dopunjuje sa Gmorom, orkom koji nasuprot njoj izgleda kao stvoren za brutalne fizičke okršaje. Čak je i njen pogled izmjenjen u odnosu na prvobitne nacrte. Tamne zjenice prekrivaju oči i čine pogled mračnim i nedokučivim, kako bi istakao njenu prirodu drugačiju od prirode ljudskih bića. Sera je klasična heroina buntovnica koja je kao i glavni lik Jan bila prinuđena da napusti svijet u kome je rođena i u kome je odrasla da bi se suočila sa opasnim i nepoznatim situacijama. Ona dobro zna da žrtva koja se od nje traži podrazumijeva kontaminaciju spoljnim svijetom, zbog koje će je njen narod smatrati otpadnicom, odmjetnicom i koji će je osuditi na usamljenički život.

Solian je grad na moru, važna luka koja obavlja trgovinu sa ostalim gradovima na moru i dalekim arhipelazima. Solian čini sastavni dio male republike koju je osnovala konfederacija pet gradova, različitih po stilu i geografskom položaju, ali sličnih po političkom uređenju. Erondar, carstvo, zauzima veliku površinu koja se može s kontinentalnom Evropom porediti, a glavni grad je Valendart koji se uzdiže gdje se Bijela rijeka uliva u Avrasure, veliko more na kopnu. Kroz Erondar protiču dugačke plovne rijeke i prekrivaju ga guste šume, u kojima još žive šumski elfovi i još neka misteriozna stvorenja. Prema istoku i prema zapadu se prostiru velika jezera i nepregledni arhipelazi, u kojima žive varvarski i ratnički narodi. U pravcu juga se protežu široke teritorije koje nisu pod vlašću carstva: planine, ustajale močvare, bijele pustinje u kojima su našli utočište nezavisni sultanati i nomadske satrapije. Oblast u kojoj se odvija ova priča je nepregledna, a u njoj su, nekoliko vjekova ranije, utočište nalazile velike civilizacije koje su nestale, ali su za sobom ostavile veličanstvena svjedočanstva. Iza tih predijela se prostire južno kraljevstvo, odakle su se vraćali karavani trgovaca egzotičnom robom. Na sjeveru carstva se proteže opustošena Zemlja Zmajeva prekrivena tundrom u kojoj žive nepoznata i neprijateljska bića, Ledeni. To je zemlja Mračnog Kraljevstva u kojima žive strašni Abomini koji dolaze iz drugih dimenzija i u sebi nemaju ničega ljudskog. Da bi se zaštitili od opasnosti, ljudi su nekada davno podigli veliki bedem, zidine koje uzdužno presijecaju kontinent i koje dannoćno nadgledaju odredi Crvene straže.

Dakle, ovdje se radi o jednoj priči koja je probudila naš interes, potencijal sigurno ne nedostaje. Sada je sve do autora, ostaje nam da vidimo šta će uraditi sa nedavno pokrenutom serijom i kakav će odjek izazvati kod publike.


Nema komentara:

Objavi komentar